Beograd još uvek nema metro, a o tome se priča već trideset godina. Uvek se u tim pričama naglašavalo da će, ako se metro ne izgradi, Beograd biti u golemom problemu i verovatno je to tačno, ali eto, decenije prominuše, grad živi i razvija se, deca se rađaju, Bitef je sve boljeg zdravlja, pa i drum ka Evropi nije više tako maglovit, i sve to – bez metroa. Možda bi bilo mnogo lakše stići u Uniju sa metroom (mada je to ipak podzemna veza), ali ne treba zaboraviti događaje koji su se paralelno sa raspravom o prevoznom sredstvu odvijali, ono kad se Jugoslavija raspala, zatim devedesete, a sve to skupa nije bilo baš naklonjeno bušenju tunela ispod grada.
Postoje uglavnom dva projekta metroa koji su predmet rasprave – u beogradskom žargonu nazvani „teški” i „laki” – i učesnici pokušavaju da dokažu jedni drugima koji je za Beograd bolji i probitačniji, a naravno, nijedan se ne gradi. Ne zato što do sada niko nije uspeo da iznedri dovoljno dobre i ubedljive argumente, već jednostavno nije bilo para, a ta stvar je vraški skupa; „laki” košta kao godišnji gradski budžet, a „teški”, kako mu i ime kaže, dva puta više. O neophodnoj kanalizaciji koje nema u trećini grada, za koju takođe treba brdo novca, da i ne govorimo. Za to vreme Beograđani se i dalje komotno voze tramvajem, mada i tu nisu stvari kako valja, jer je nabavljen vozni park novog dizajna bez mogućnosti za kešanje na zadnji deo prikolice, pa su beogradski klinci uskraćeni za zadovoljstvo prikazivanja pred beogradskim klinkama.
Rasprava o dve opcije toliko već traje, da su uporni borci za „tešku” opciju potpuno prevideli da se mnogo toga promenilo ne samo u Srbiji već i u Evropi, i da je nekada osmišljeni projekat postao dragocen arhivski materijal, pa su, u nameri da dokažu da to nije tako, zanemarili i samu temu metroa. Sve je kod njih postalo stvar prestiža, pa je tema metroa, kao prevoznog sredstva neophodnog Beograđanima, postala samo sredstvo na kojem se ovi borci oprobavaju i dokazuju. Korist koju bi ovo prevozno sredstvo donelo gradu ili mogućnost da se ono izgradi, nekako se zagubila. Kad ponestane daha u toj raspravi, ili bolje reći nadvikivanju, navode se primeri iz sveta: navodno svi gradovi veći od milion stanovnika imaju metro i to „teški”, ili, kad se izgradi metro niko više neće voziti svoj auto. To je pomalo uvredljivo jer Beograd nema obične stanovnike već Beograđane, koji ne vole da budu samo statistički podatak. Kada oni iz „lake” opcije govore o ekonomiji i parama, kojih nema dovoljno, oni iz „teške” to zabašuruju jer je to nešto egzaktno i time bi odmah sebe diskvalifikovali. Bolje je virtuelno upoređivati gradove čije je bogatstvo nekoliko puta veće od beogradskog, zbunjivati građane i tako sebi obezbediti opstanak u raspravi i nadgornjavanju.
Dosta koristi od toga knjiže sebi političari kada u političkim takmičenjima obećavaju Beograđanima jedan ili drugi tip metroa, a ovima opet razlika između „teškog” i „lakog” nije baš sasvim jasna, kao što, uostalom, nije jasna ni samim političarima pa su tu bar jednaki. Ipak, metroa i dalje nema, sve čekajući šumara u zelenoj uniformi koji uopšte nije stručan za taj posao, jer u metrou nikada nije bio pošto ga u njegovoj šumi nema, ali je siguran da će neki metro izgraditi, (možda i dva), što je u suštini jedino važno i bitno za Beograd. Svakako ne treba dozvoliti da metroa uopšte ne bude, jer u tom slučaju Beograd može doživeti da mu se uskrati status metropole. No čini se da se oko ove igre reči sve i vrti, to je zaparvo ključni i najvažniji argument, kad već oko onih racionalnih tema nema razgovora, ili je, ako ga i ima, sasvim ostrašćen i nefunkcionalan.
Šumar u zelenoj uniformi je ipak oprezan čovek, pa je za nadati se da će pre kopanja rupe ispod Beograda uvideti da čak i evropski gradovi sa svim svojim bogatstvom prelaze na „laki” metro. Jer on je efikasan, tehnološki napredniji, brže se gradi, ali i dostupan, i što je najvažnije, može grad sam da ga kupi a da se Beograđani ne lišavaju nekih drugih neophodnih stvari. Beograđane za sada, ili do sada, niko ništa ne pita, oni samo prate šta se događa, slušaju različite argumente i jednog trenutka, kad im dojadi, tražiće da budu pitani i, odluke radi, pozvani na neki referendum. Sama pomisao na to će one što nisu zapazili promene privesti realnom životu, i sve u strahu da ne ispadnu glupi, uputiti na ponavljanje tečaja.
Metro je u načelu sasvim u redu jer je pod zemljom, pa je posle vožnje izlazak na sunce sličan izlasku iz čistilišta, ne baš u Raj, malo je ko to zaslužio, ali bar u predvorije tog čarobnog mesta odakle može da se viri unutra i da se uživa u besposličenju anđela i drugih povlašćenih, koji su pred Svetim Petrom uspeli da sakriju svoje zemaljske grehe i tako prođu na konkursu. To je veoma atraktivan izazov za Beograđane, prevara sveca i izboreno mesto u Edenu, pa je za nadati se da će oni, što su time rukovođeni, pritisnuti gde treba, i metro će biti izgrađen. A to sve nema nikakve veze ni sa prevozom, ni sa cenom, naravno.