Beograd ima neke građane koji ne vole sve svoje sugrađane, posebno ako su oni druge vere, ekonomskog statusa, boje tena ili imaju drugačije navike, mada ne znaju da objasne zašto tako osećaju. Valjda tako nadoknađuju nemoć da prepoznaju svoj sopstveni identitet, a možda je to i neki oblik samodokazivanja, jer ako su inferiorni u svom svakodnevnom okružju ili u svojoj etničkoj grupi, onda traže izlaz u nevoljenju drugih. Nema ih mnogo, ali su bučni i njihova frustracija srazmerna je veličini straha od susreta sa samim sobom. Ova međuetnička netrpeljivost mogla bi se nazvati rasizmom, ali ovde to nije slučaj jer iza toga ne stoji nikakva ideologija, oni su prosto inferiorni, uplašeni od nečeg drugačijeg, pa zato i nasilni. Koriste se različiti eufemizmi za imenovanje ovog stanja, izbegava se prava reč i to je tipično za beogradski mentalitet: krstiš nevolju drugačije i onda nevolje ni nema. Posebnu vrstu netrpeljivosti predstavlja izražena nenaklonost prema Romima, koji su takođe Beograđani, ali ih beogradski etnički netrpitelji ne vole u blizini, a još manje u neposrednom susedstvu. Oni kažu da to nije rasizam, naprotiv, kažu da nemaju nikakav loš osećaj prema Romima ali će njihova blizina da im smanji vrednost nekretnina…
Međuetnički netrpitelji u Beogradu mogli bi biti, s obzirom na količinu, jedna vrsta urbanog mobilijara koji gradski milje čini živopisnijim, naravno pod uslovom da nisu agresivni, ali nikoga ne može radovati njihovo prisustvo. Beograd ima slamove, spontano nastala naselja u kojima pretežno žive Romi, i to je sasvim prepoznatljivo u gradu. Postoji i nekoliko desetina romskih naselja širom Beograda u kojima živi populacija koja se teško integriše u gradski život, pre svega zato što se država ne bavi dovoljno tim problemom, pa su prepušteni sami sebi i organizuju se kako znaju i umeju.
Plan je da se slamovi sa nepodnošljivim uslovima opstanka zamene naseljima na drugim lokacijama sa elementarno prihvatljivim uslovima, pre svega sa strujom, vodom i kanalizacijom. Dosadašnji pokušaji nisu bili efikasni i uspešni delom zbog birokratije, zatim zbog novca i najzad odbijanjem građana da prihvate Rome u svojoj blizini. Međuetnički netrpitelji su na Novom Beogradu čak predvodili proteste nezadovoljnih građana, pa građani naseljeni ispod Gazele ostaše tu gde su i bili. I ostala je samo namera da se presele u civilizovano okruženje. Mada to niko nije glasno izgovorio, svi bi nekako voleli da se ta naselja izgrade negde daleko van grada gde se neće videti, pa tako neće ni postojati, i Beograđani će imati svoju sliku grada neopterećenu tuđom nevoljom.
Sa druge strane, Beograđani, građani otvorenog i humanog grada, uvek su spremni – češće na rečima a neki put i konkretno – da pomognu i podrže akcije za pomoć ugroženim sugrađanima, ali samo da to nije blizu njih. Nesposobnost da se prihvate drugačiji životni impulsi, navike i potrebe, smanjuje mogućnost da Beograd bude metropola jer i pored potrebe za različitošću što pojačava pozitivnu gradsku vrevu, tolerancija je osnovni princip opstanka grada, čak i kad nema nameru da postane metropola.
I posle svega, ipak nije jasno da li su malobrojni međuetnički netrpitelji, koji grubim rečima i nasiljem javno iskazuju svoj stav, samo glasnogovornici onih Beograđana koji isto misle ali to ne iskazuju glasno, pa koriste ove kao prednju liniju fronta i nečujno im se pridružuju u trenutku kad pomisle da su im interesi ugroženi. Ako je tako, onda će se kasniti sa ostvarenjem vizije Beograda kao metropole, sve dok Beograđani jasno i nedvosmisleno ne odbace netoleranciju i ljude koji je promovišu, pogotovo kad je ona zasnovana na etničkoj razlici.