Pravila, pravila su da isprave …

Pravila koja se odnose na urbanizam i arhitekturu su smišljena da bi se grad mogao napraviti i da bi svi oni koji u gradu žive mogli da urede svoje međusobne obaveze i namere, kako prema gradu tako i prema javnom prostoru. Privatni i javni interes su u neprekidnom potencijalnom sukobu, što je prirodno, ali borba za prestiž ove dve kategorije treba da bude onemogućena ili bar uređena pravilima. Zato ona i postoje. Pravila je oduvek bilo, od prvog naselja u pećini, nekada ih je propisivao poglavica i njegova reč je bila presudna, a posle su, od početaka demokratije, utvrđivana nekako drugačije, kolektivno, putem institucija izabranih od građana u želji da svi interesi, a posebno odnos javnog i privatnog, budu zastupljeni i prihvatljivo uređeni. To se nazivalo optimalnim i mogućim u datim uslovima (sic!), jer je prirodno da baš svi intersi ne mogu biti zadovoljeni u punom obimu. Pravila su određivala uslove za stvaranje urbanističkih planova ali i za projektovanje i izgradnju kuća, pa su tako nastali gradovi. I Beograd, naravno.

Svako vreme ima svoja pravila, jer kako je gradska tehnologija napredovala, pravila su postajala komplikovanija i obimnija. Tehnologija infrastrukture, saobraćaja, vlasničkih pretenzija i prava, urbana estetika, zaštita zaostavštine predaka i javnih funkcija i potreba – uslovljavala je sve više pozicija ne bi li se regulisalo ponašanje svih onih koji grad i arhitektutu prave ili je koriste. Danas je to veoma razvijeno pa se u šumi zakona i pravila nekako skrajnulo ono najvažnije: estetika grada, javnog prostora i, najzad, pravo građana da kreiraju svoj deo javnog i zajedničkog prostora, ambijenta… I tako, ima zakona, propisa i pravila, i tu je sve zapisano: i kako da sve to izgleda, i tehnička pitanja, i o požaru, kako da kuća ne izgori, i gde su vrata, i koliko široko i dugačko treba da bude, i razne druge dimenzije i količine, i kako prema javnom prostoru i prema susedima. O pravilima sve najbolje dok su u sferi uređivanja različitih interesa, privatnih i javnih, ili gradske tehnologije, ali onda se dolazi do estetike grada i zgradâ, gde pravila takođe imaju aspiracija da odlučuju i naravno drugačije ne može biti, već da estetika grada bude proizvod kompromisa onih koji pravila donose i onih koji ih sprovode.

Pravila su okvir, van toga se ne može, drugačije i ne treba da bude, jer tako grad opstaje i tako se gradi. Unutar pravila postoji veliki prostor za interpretaciju uslova, i arhitekti je otvoren širok put za kreaciju i stvaranje estetike grada ukoliko ima za to kreativne moći i talenta. Ima i drugačijih primera, kada arhitekta nije dovoljno darovit pa sama štreberska primena pravila nikako neće doprineti stvaranju gradskog lika kojem će se ljudi radovati. Pitanje je, isto tako, ko pravila sprovodi u praksi projektovanja i izgradnje? Tu i jeste problem, jer često su dve strane u sukobu, bilo iz uverenja, što je normalno, a češće usled značajne razlike u moći razumevanja ideja arhitekte i službenika administracije koji (opet) po pravilu stavlja pečat na ponuđenu kreaciju i čini je time ostvarljivom. I to je jedna vrsta sukoba interesa koji je pravilima uređen, jer je time onome sa druge strane šaltera dato pravo da njegova bude poslednja.

Da bi se to nekako uredilo i da bi se sa službenika skinula prevelika odgovornost za udareni štambilj, načinjene su i različite komisije, stručne i kvalifikovane da ocenjuju ono što arhitekta nudi. U njima su različiti ljudi sa svojim uverenjima i doživljajem urbaniteta i gradske estetike, pa je na kraju odluka kompromis koji podrazumeva da je najveći broj učesnika u procesu donošenja odluke saglasan. To, međutim, nikako nije garancija da će usvojeni projekat obogatiti grad novim i naprednim rešenjem. Problem je takođe i kada arhitekta ponudi loše rešenje pa komisija i takvo što odobrava i stavlja pečat, jer pravila kažu da ako je projekat u skladu sa propisima onda je prihvatljiv. Sve ostalo nije u pravilima.

Najzad, sve se svodi na to da pravila moraju biti poštovana, o tome i službenik sa šaltera i komisije treba da vode računa. Ali ono o estetici je stvar arhitekte i ako je učinio svoj projekat u skladu sa pravilima onda to treba da se gradi a on će snositi odgovornost za svoje delo. Uostalom, potpis arhitekte ostaje zauvek, a službenika i komisije se niko nikada neće setiti. Ne postoje pravila koja mogu dopuniti nedostajuću kreativnu moć arhitekte ili je nadomestiti nekom drugom, boljom, ali isto tako nije za grad dobro da se putem pravila i preglasavanja u komisijama i žirijima umanji ono što arhitekta uradi. Arhitekta je prihvatanjem da bude projektant prihvatio i odgovornost za ishod, ne samo da kuća funkcioniše, već i da bude lepa i tu mu ne treba ni pomagati ni odmagati.

Ali, pravila dotle nisu stigla, pa Beograd ne može da iskorači sasvim slobodno u novo vreme, ostaje u zoni kompromisa do daljnjeg, naravno, u skladu sa pravilima …

Leave a Reply

Your email address will not be published.