Kažu da svetska ekonomska kriza natkriljuje i Balkansko poluostrvo pa i arhitekturu koja se tu našla, a i onu za koju se veruje da će ovde nastati u nekom vremenu koje dolazi. Ekonomska kriza je postala još jedno opšte mesto i globalno prihvaćen naziv za sveopšte nevolje, ne samo u bankama i džepovima ljudi već i drugim oblastima bitisanja, jer zadire i širi se u kulturu, umetnost, nauku, mišljenje, navike, način života… Arhitektura, takva su iskustva od ranije, prva oseti stres i nevolju nemaštine i straha onih što investiraju ili onih što posle kupuju izgrađenu robu. Arhitekti tada ne projektuju, nisu pozivani niti su (privremeno) potrebni. Proći će naravno i ova pojava, ne zna se baš kada ali neće biti večna, pa će sve krenuti ispočetka. A šta dotle?
Manje se gradi ili se uopšte ne gradi, u svakom slučaju gradi se skromnije, i već se traže forme i materijali koji u krizi ipak omogućavaju da se gradi ali i da se proizvede roba koja se može nekako prodati osiromašenim kupcima iz bilo kog miljea. Arhitektura i građenje su oduvek deo tržišta i zavise od njega, prilagođavaju mu se i povijaju prema mogućnostima. Arhitekti tada mogu da uvide u punoj meri da su realan deo drušvene zajednice i da ne mogu delati van nje, ma šta o sebi mislili. Opomena je puštena u vidu poruke o nadolazećoj nepogodi još ranije, ali nije ozbiljno shvaćena niti su je razumeli upravo oni koji su u najneposrednijem dodiru sa stvarnim životom. Među njima i arhitekti.
Ovakva neprilika (ali može biti i prilika) je vreme za preispitivanje učinjenog i načina mišljenja o gradu, arhitekturi; to je prilika za kreativni zastanak, pa da se, hvatajući vazduh u predahu, promisli o novim načinima za novi arhitekturu i novu gradsku energiju. Zato što ovo što se sada događa liči na staru groficu, koja se, iako propala, ne odriče svojih navika iz boljih vremena, ali ni to nije najgore, problem je što se ona ponaša kao pre dvadeset godina. Nikakav otklon ka stvarnosti kod nje ne postoji, a sve to liči i na sadašnje stanje u arhitekturi gde se i dalje sanjaju forme iz bogatih vremena, a gradovi doživljavaju kao poligoni za nadmetanje bez cilja na kojima nije važno ko pobedi.
Planetarni nedotatak novca, finansiska kriza u koju su ušle neke moćne državne ekonomije ali i kompanije koje su bile stožer potrošačke države i vlasnici života većine žitelja Zemlje, uz energetsku krizu zaista su ozbiljan poziv na preispitivanje koncepta grada, arhitekture i načina života svih koji koriste urbane i arhitektonske derivate. Izgleda da je došlo vreme da se skupe, napirlitane zgrade, i nakinđureni gradski prostori počnu tretirati kao kulturna zaostavština jednog vremena koje prolazi (ili je već postalo baština), a da arhitekti započnu istraživanje novih formi primerenih sadašnjem vremenu, ali još više onom što dolazi. Prestiž i promocija investitora putem arhitekture, (tu nije bilo granice ni mere), a koji su svojim zahtevima učinili da se arhitektura premesti u zonu mode,učinili su da su pojedini gradski delovi i zgrade nalikovali modnoj pisti i stvarana je sasvim otuđena gradska matrica, prilagođena jednom načinju mišljenja o svetu, o svetu koji se bazira na lako dobijenom kreditu sa virtuelnim novcem. Ostale – građane koji su tu našli mogućnost da se identifikuju sa takvim okruženjem, pokušavajući da stvore lepšu sliku o samima sebi gubeći svest o realnosti – bič krize je grubo ošinuo i vratio u realni okvir onoga što im svakako pripada.
Arhitekti jesu plaćeni profesionalci i imaju obavezu da sléde naručioca, ali imaju i obavezu da zavire u budućnost i da primete nadolazeće prilike, da na vreme reaguju i upozore sredinu u kojoj deluju o mogućim događajima, i u tom smislu prilagode arhitekturu koju stvaraju. Slédeći trend zanemoćale grofice i podržavajući investitora gladnog prestiža i učesnika u utakmici koja se ne može dobiti – postaju samo učesnici u opštoj propasti, ali sa većom odgovornošću na kraju.
Sada su arhitekti u prilici da na dobar način odgovore nastalom izazovu i da pronađu način da vrate razmišljanje o urbanitetu grada i arhitekturi u tok koji su arhitekti odvajkada iskonski sledili. Da stvaraju ambijent koji odgovara neposredno realnim mogućnostima okruženja u kojem deluju, i da ponude formu i dizajn primeren održivom gradu ali i životu koji će svakako dobiti neke nove oblike. Možda i povratak na početak kada u Beograd nije mogao da se dopremi kamen iz Južne Afrike ili cement iz Kine već se materijalizacija zgrade tražila u lokalnim uslovima. To bi bio samo početak, možda ne tako značajan, ali ipak signal i poruka koji mogu biti poučni i nagovestiti nužnu prekretnicu. Kasnije možda ni to neće pomoći, ako se nastavi dosadašnji trend ignorisanja realnog okruženja i događaja u njemu. Tako radi i paun.