Beograd ponegde ali i posvuda počinje da liči, sasvim izvesno, na Privremeni ili Povremeni grad; malo zanatluk na izdisaju, čevapi i brza hrana na ulici i u atmosferi, a onda kafanice pa se pije pivo na trotoaru iz flaše, kiosci za sve i svašta i trgovina na kutijama od kartona po trotoarima pa sve to biva kao beskrajni populistički šoping mol. To je sasvim poseban, paralelni gradski život unaokolo po metropoli u čemu mnogi nalaze upravo svoj ambijent i matricu u kojoj ostvaruju sopstvene potrebe i poriv za gradom upravo onakvim kakav žele, na svoj način, sa kojim se bez teškoće identifikuju. To je razgranata mreža puna energije i dovoljno agresivna i otporna da bi opstala uz one druge tradicionalne, naviknute, uobičajene gradske forme i sadržaje, te pozorište, te Gradska galerija u pokušaju, Narodni muzej hiberniran, uređeni park gde se pas mora voditi na povodcu, urbani mobilijar koji se ne sme kršiti i nositi kući. Pošto Papenov lonac nije pridavljen kad je bio mali razvio se, pustio paru i zaposeo neke sasvim nepristupačne, za ovu vrstu gradskog događaja, prostore. Predstava traje, da li je tragedija, komedija, triler ili će opet nešto da bude smuljano.
Gradska matrica, zgrade, javni prostori, obale reka ili sva mesta gde građani mogu stupiti jesu scenografija gde se događa gradski život. Urbanisti su nekada zamislili i uprkos svemu i dalje smišljaju prostore za izvesne unapred predviđene događaje, onda se to napravi i spremno je kao sveže priređena bina za nastup gradske pozorišne trupe, uglavnom lutajućeg pozorišta koje treba da živi unapred izrežirani život. Kad se životna situacija promeni, kad dođu drugi glumci, ali i gledaoci i donesu druge navike sa svojim tekstom i temom onda oni koriste zatečenu scenografiju, rasvetu, zavesa im ne treba, donose svoje ozvučenje i započinju sopstvenu predstavu. U istoriji gradskih prostora to se događa odvajkada i više puta, iznenadne promene repertoara. Neki put se scenografija dopunjava, doda se nešto novo ali to ne menja stvari, matrica je univerzalna, otvorena i stalna, uvek spremna da prihvati izvođače scena, čak i kada dođu nasilnim putem.
Za razliku od pozorišta gde se za svaku predstavu i tekst stvara novo okruženje i odgovarajuća scenografija, gradski prostor je uvek ista, stalna pozornica i na njoj se događaji menjaju neprekidno, često sasvim neočekivano, građani sami osmišljavaju predstavu, koriste postojeći dekor i unose samo neophodne rekvizite kako bi svoj nastup učinili korisnim i za sebe i gledaoce u toj interaktivnoj predstavi, ne vodeći mnogo računa o stvarnoj nameni scene. Ako nje uopšte može biti u gradu.
Pozorište je mesto gde se izvode predstave koje imaju za temu život, različite situacije i šalje poučne akademske poruke na izabranu temu. Grad je život sam, u jedan na jedan, i performans teče neprekidno, teme se nameću spontano a tekst za izgovaranje na sceni se smišlja na licu mesta zavisno od prilike bez režije, dramskih pauza, sve je autentiično i omogućava potpunu demokratizaciju pozorišne umetnosti, svako može da iskaže reč i predstavi svoja osećanja ali i zahteve.
Uostalom, gradovi su nastajali na nekom raskršću puteva kroz nigdinu gde su ljudi donosili ruku svojih delo, prodavali ili menjali sa drugima, nastao je prvo pijac a posle je izgrađena crkva, trošarina ili carina, a neki gradovi su tako stigli i do opere ili Ajfelovog tornja. Upravo se to događa u Beogradu, ljudi donose na gradska raskršća i prometne ulice svoju ponudu, komuniciraju i trguju sa građanima, nude svoju energiju i svoj kulturni model, ma kakav on bio, i ponavljaju proces iz davnina, stvaraju grad ispočetka. Ili prekrivaju postojeći novom matricom. Kao što je nekada bila borba između prirode i pridošlica koji je menjaju da bi bio grad, sada je borba između grada koji realno postoji i koji je taj proces prošao, istina nije stigao do opere ali je ipak daleko odmakao i ljudi koji su pridošli i prepoznali mogućnost stvaranja grada za njihove sopstvene potrebe. Otpor tu zatečenih građana sa sve gradskom matricom i kulturno istoriskim spomenicima i nekim navikama i običajima nije dovoljo efikasan u odbrani vrednosti, zatečeni su pa dok uhvate vazduh i razaznaju šta se ustvari događa, misle policija će to da uredi, ali ne, to je zabluda. Započinje borba dva modela, dva sveta i ovaj što donese kartonske kutije na trotoare je trenutno u ekspanziji jer mu je motiv veći. Njihov performans na gradskoj sceni počinje da poprima dimenziju realnog života sa tekstom koji će možda uskoro svi izgovarati ….
Mogu to dobronamerni ili oni lišeni iskustva sa naglim promenama u razvoju gradova ili ljubitelji naturalnog pozorišta nazvati Privremenim Beogradom. Mada po energiji koju aktuelna ulična pozorišna predstava emituje, broju glumaca i količini rekvizita, prihvatanju igrokaza od strane zatečenih građana i nemoći nadležnih za očuvanje gradske pozorišne tradicije i repertoara, posebno scenografije, da ih pomere na neku drugu scenu, postaje stalan ambijent, performans kpoji se udeva u gradsku vrevu. Već se teško razaznaje šta je unapred napisan tekst a šta savremena improvizacija, nametnuta scena ima izgleda da dobije status ravnopravnog učesnika i da definitivno bude upisana u gradski repertoar. Posle će moći i ulaznice da naplaćuju po punoj ceni, naravno stimulativni popust za one koji nisu razumeli … Kao na Bitefu a u vezi sa novim pozorišnim tendencijama.