Arhitektura traje i opstaje, bespomoćna, omeđena okolnostima, klimom, naturalnim ili arteficijelnim okruženjem, pravilima kulturnog modela ma kakav da je, aktuelnom tehnologijom, u tom toru sa višerednim ogradama se ostvaruje, nudi odgovore na potrebe dajući sve od sebe, mada je često malo ko šta pita. Tako je i sada ali i u proteklim milenijumima, sve od kada je Praotac zasejao Semenku Začeća civilizacije, nekako u vreme kada je odvojio dlanove od tla, uspravio se, digao glavu ka nebesima i zakoračio na dve noge jer mu je tako bilo lakše da bere voćke sa grana drveća ili, posle, kad je shvatio slast mesožderstva, da baca zašiljeno kamenje na lokalnu divljač. Semenka je zatim proklijala, od vlage ali i od topline vatre koju je Praotac u međuvremenu naučio da zapali i to je bio prapočetak, onda se dogodio početak, pa su se razna doba smenjivala po redu kako već kažu antropolozi i ostali proučavaoci razvoja čoveka i njegovog puta kroz vreme, sve do sadašnjice. Tokom vremena Semenka je nabubrela, uredno klijala, rasla i menjala svoju suštinu i formu prateći duh vremena, menjalo se to svaki put kada bi se okolnosti promenile te je sve bivalo veoma različito, povremeno se javljala kao seme razdora, pa ljubavi, mržnje, zajedništva, stvaralaštva, totalnog rušenja i uništavanja a već sledećeg dana, iznenada i neočekivano, bez nekog ozbiljnog razloga, uostalom kao i u predhodnom stanju stasala bi iz pepela u vidu pregaoca na izgradnji novog i boljeg sveta što nije podrazumevalo samo nove i bolje odnose među ljudima ili plemenima, već se novi i bolji svet ovaploćavao i putem građenja, i time dotakao i onaj pretinac u Semenki u kome je pohranjen gen zadužen za Arhitekturu. Nastavite sa čitanjem