Rusi onomad Ruskog cara ali ni Beograd ne zaostaje …

Kafana Ruski car 03Priča jedan Beograđanin, neki dan da se čuo sa drugarom što živi kojekuda po Evropi a koji je svratio u Beograd pa da se vide i piju kafu a i kazao mu ne misleći mnogo o tome da drugar nije lokalac već dugo, onako na brzinu da je super ideja i da viđenje bude u “Ruskom caru” oko jedanaest pre podne mada tamo nije bio od pre koju godinu, Prosto mu se javila reč od pre i drugar kaže ok i posle se javlja i kaže da nije tamo našao tu kafanu već neko italijansko mesto na početku Knez Mihailove i pita gde je sada “Ruski car” pa da ide tamo da čeka. Vidi Beograđanin da je zbrljao stvar, evo dolazi čekaj na ćošku i dođe i uđu u to što se zvalo “Ruski car” ali sada nazvano i prekršteno u “Vapiano”.

Uđu, naiđu na prepreku pri ulazu, visoki pult što izgleda kao recepcija, iza njega lepa devojka u nekoj vrsti uniforme, kostimirana kao stjuardesa iz bionga uz stereotipni osmeh otcvrkuće dobar dan i šta želite a Beograđanin misli šta tebe briga šta ja želim kad uđem u kafanu, svakako neću da kupim sabrana dela Kantova, ali glasno kaže da bi kafu da popijemo a ona kaže da je to super i sledite me molim vas i slede je. Odvede ih do stola uza zid a on kaže da bi radije uz izlog da gleda ulicu, ali to je znate već rezervisano kaže ona a bilo je sve prazno mada su na stolovima bili kadafindli, so, biber, maslinovo ulje i razumeo je da se to čuva za one što jedu brzo skuvane špagete i sve drugo po šemi brze hrane sa mediterana a ne da sede tamo neki koji prave sitan ceh sa kafom i tim tričarijama.

Onda vidi da mu tu neće prijati jer obožava da u kafani uz kafu preko novina koje kao čita pogleduje naokolo i ko tu sve prolazi pa izađoše uz ljubazno doviđenja i kao zaboravio je nešto i odmah će da se vrati jer šta devojci da objašnjava, ona samo radi po pravilima novog stila sa ukusima mediteranske kuhinje u jedinstveno osveženom enetrijeru koji i dalje čuva duh i ugled najpoznatijeg beogradskog restorana i spomenika kulture a sve to nema veze sa onim što njegove oči videše pre nego izađoše.

Istina mediteranska jela nije probao veruje im na reč, ali od onog enterijera koji je učinjnen da čuva duh (oca Hamletovog, ma ne, poneo ga tekst, mislio je na vladara Aleksandra Drugog Nikolajeviča Romanova) i ugled spomenika kulture nema ni traga, nameštaj od drvenih ulaštenih talpi u prirodnoj boji drveta, stolovi visoki, uski za po desetak sedenja u nizu a stolice takođe visoke kao barske, jedini spomen na tu pod zaštitom odaju je jeftina kopija nekog carskog lustera i gipsani radovi po zidovima što treba da poruči poruku o tom očuvanju enterijera a sve ostalo je sasvim van konteksta onog što beše “Ruski car” i njegov izvorni enterijer odvajkada.

Priča dalje Beograđanin: … onda pređemo preko puta u jedan od onih stereotipnih kafića gde ti kelner priđe tek kad sedneš gde ti je zgodno i ugodno jer si sam izabrao sedalo i poziciju u odnosu na ulicnu vrevu i ne presreće goste i ne traži ličnu kartu, dakle, sednem uz izlog i gledam ka rascarenom “Ruskom caru” i vidim da piše Vapijano PASTA I PIZZA I BAR. Mada, fasada je uzorno obnovljena i ima čak i jedan medaljon na zidu sa grbom, valjda nešto oko Romanova ali može biti i nešto drugo pa za neke građane ostaje kao trag prošlosti Beograda a za neke druge (građane) koji nisu bili prilježni na časovima pri obrazovanju i malo manje znaju ali vole ono što im padne na pamet, taj grb na fasadi povezuju sa imenom Vapiano te misle da da je to njihov znak od ko zna koje prošlosti i onda Vapianu skače vrednost jer ih takvo mišljenje o tom grbu svrstava u plemstvo i onda posledično to povećava i rejting gostiju, maltene kao da jedu brzu hranu kod potomaka Bordžija ili Medičija.

Sećam se, kaže Beograđanin, da sam kao brucoš dolazio sa drugarima u “Ruski car”, kada se nabavi neki džeparac, da gledamo enterijer sa gipsanim formama na zidovima i plafonu, pomalo ofucani ali ipak stilski nameštaj, da čitamo novine na ramovima od trske i viđamo, a to je klincima u ta vremena bilo važno, neke viđene Beograđane koji su pisali, slikali, neki su bili akademici ili se ne zna šta su još neki drugi bili ali su umeli da pričaju pa je to je trajalo dve tri godine.

Posle je negde šezdesetih godina nastao iznenada, trudom nekog politkoma, umesto te preživele predratne elitne kafane ugođaj zvani “ Zagreb” u za to vreme u veoma savremenoj formi restorana za samousluživanje što je verovatno pored poruke o modernizaciji i ugođavanju radnom narodu i poštenoj inteligenciji koja je zamenila onu drugu od pre, trebalo da naglasi bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda a gde će bolje razumevanje i bratimljenje nego oko tanjira sa skuvanim jelom na kašiku. Ali i da pokaže kako su ti stari klasikom obhrvani restorani za elitu preživeli, vreme ih je obeležilo kao retrogradne i van tadanjeg modela koji se gajio.

 

Gledam kroz izlog kafića u “Ruski car” ovaj sadašnji koji se trenutno zove “Vapijano”, drugar kaže da je sve izmenjivo i ko zna zašto je to dobro obrazlaže on, ne slušam ga pažljivo jer o tim izmenama znam sasvim dovoljno i onda se setim da je devedesetih to sve preuzeo neki Džek iz Australije, našeg porekla čovek koji je rekonstruisao restoran i vratio koliko toliko predjašnje stanje, ono pre uterivanja bratstva i jedinstva putem imena samoposlužnog restorana ali što je najvažnije obnovio je ime te je opet bio “Ruski car”. Nije enterijer bio kao ono od pre, autentičan i fucnut kako ga se sećam dok bejah brucoš ali je podsećao, bio je tu negde i moglo bi se reći da je deo istorije koja se događala u “Ruskom caru” tako ipak vraćen na scenu mada mnogi od tvoraca te istroije više ne mogu da se sete šta su tada, dok su povest kafane gradili, govorili.

Posle je došla privatizacija, ništa tu nisam razumeo ko je šta prodavao a ko šta kupovao, ali prodali su kafanu pa je opet neko drugi kupio, Gospodin koji je vlasnik od pre Drugog svetskog rata pokušava da povrati svoju imovinu ali to ne ometa brzohod promena te se stiglo do “Vapiana” restorana brze hrane na početku Knez Mihailove i sa adresom na Obilićevom vencu, na mestu gde počinje Trg Republike i gde je sredina Beograda. Ništa od tradicije nije očuvano, niti enterijer koji beše prepoznatljiv, niti ambijent, niti deo istorije gradske iako se pričalo o zaštiti duha kafane “Ruski car”, mada, poznato je da duhovi imaju mnoga lica te je moguće da je sadašnji enterijer i onaj jednostavni nameštaj jedno od mogućih viđenja lika tog duha “Ruskog cara” koji se želi očuvati i zabeležiti za generacije koje dolaze.

Posle sam bio malo tužan, jada se Beograšanin, egoistično sam mislio o nepravdi prema urbanoj istoriji i mojoj memoriji Beograda ali, na kraju dana, seta je otišla u Dunav i samo sam se stideo u ime onih zaduženih da čuvaju grad a koji su ga umesto toga uvredili, na isti način kao i oni iz politkoma kada su tu uvalili jedenje za narod na samoposluživanje. Historia est semper telarum, semper redit.

 

O kafani “Ruski car” skupljeno sa neta

Објекат је саграђен 1922-26. године по идејном пројекту Петра Поповића и уз учешће Драгише Брашована у разради пројекта. Извођач објекта био је Милан Секулић (Предузеће ‘Архитект’), а намена се од настанка до данас није битније мењала: становање у горњим спратовима, пословни простор у мецанину и ресторан у приземљу и подруму. Објекат у целини садржи све одлике академског маниризма и представља типичну велику зграду подигнуту ‘за ренту’ у центру градa. Декоративни систем ослања се на елементе необарока у обликовању угаоне куполе, док је на корпусу грађевине ближи академизираној варијанти сецесије. Назив ‘Руски цар’ везује се за назив старог приземног објекта који је на истом месту постојао све до подизања новог објекта. У међуратном периоду Кафана ‘Руски цар’ имала је изглед отменог београдског локала у коме се поред представника тадашњег ‘отменог света’ окупљала и интелигенција. Значајан је податак да су седнице Удружења српских инжењера и архитеката држане у Кафани ‘Руски цар’ и то и пре и после I светског рата и у старом и у новом објекту. Од уметника и књижевника редовни посетиоци били су Михајло Петров, Вељко Петровић, Бранислав Нушић. Оригинални ентеријер Кафане ‘Руски цар’ уништен је приликом реконструкције почетком шездесетих година када је у овом простору отворен први ресторан са самоуслуживањем ‘Загреб’. Posle je neki naš zemljak ik iz Australije obnovio kafanu “Ruski car”, vratio joj naziv i približni izgled.

“Vapiano” restoran u Beogradu, u prostoru nekadašnjeg čuvenog restorana “Ruski car” u Knez Mihailovoj ulici. Gosti će moći da uživaju u ukusima mediteranske kuhinje i jedinstvenom osveženom enetrijeru koji i dalje čuva duh i ugled najpoznatijeg beogradskog restorana i spomenika kulture, navode u “Vapianu”.

 

 

 

1 komentar

  1. Nadam se je tvoja nedavna Novosadska izlozba u ulici D. Obradovica lepo primljena… Ja se jasno secam doceka jedne nove godine u ‘Ruskom Caru’, a i podijuma za igru, kao i kolonskih stubova oko podijuma, pokrivenog mermerom, … ali se ne secam nikako ko je bio u mojoj grupi slavljenika … Istina je da sam oduvek bila zainteresovana umetnostima, a i arhitekturom, ali je neobicno da je secanje na interijera tako zivo, dok je secanje na osobe i konverzacije , u ovom slucaju, potpuno izbrisano. Ljudska memorija je puna iznenadjenja… Dobro je sto pises o ‘Ruskom Caru’ kao i o secanju na ‘Ruskog Cara’.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *