Posle kanala od Dunava do Soluna, kreacija min. za prostorno planiranje ima još. Setio se skoro i onaj min. za urbanizam da promoviše srpsku kuću kao izlaz iz nestašice istih za stanovanje Srba ali i jasnog otklona od tih zapadnjačkih novotarija što se ovuda nude i zidaju i tako narušavaju nacionalni identitet i kulturu stvaranu još pre kosovskog boja i tako nas poravnjavaju sa drugima a nisu nam ni do kolena, i da se poslužim olinjalim stereotipom koji priliči ovoj situaciji – nama nebeskim bićima koji smo svet stvarali dok su oni prstima kusali nedopečeno meso.
Ponudio, ama ne samo to, odlučio i počeo o tome da govori i to ni manje ni više nego o formi originalne (ma šta to značilo u njegovoj izvedbi) srpske kuće, predpostavlja se sa svim atributima od pre neki vek kada se stanovalo u sred zdanja gde beše odžaklija sa ognjištem a pored i još soba a štala sa druge strane, ali doksat obavezno i okolo po imanju po neki vajat da se pravi sir ili da se spava unutra, a klonja beše sasvim sa strane, pa neće valjda sa se nužda vrši pod krovom doma svoga.
I da ne bude zabune, to beše autentična arhitektura za poštovanje jer je bila u skladu sa načinom življenja, potrebama i mogućnostima graditelja. Sada se od te zaostavštine može učiti o skladu zdanja sa načinom življenja, sa okolinom i estetici visoke vrednosti u svakom smislu te reči.
Posle se sve promenilo, došla nova vremena, opismenio se narod, zabavio se drugim zanimanjima, promenile mu se potrebe pa je u skladu sa tim drugačije i gradio. To min. za urbanizam nije primetio, promaklo mu od prevelikih obaveza a zgodno mu došlo da pokaže brigu o narodu i srpskoj kulturi i nema veze što je neko pravilo u arhitekturi i graditeljstvu odvajkada da forma i sadržaj budu u nekom saglasiju, ma kakavom. O tehnologiji gradnje, novim materijalima, energetskoj efikasnosti, ekološkoj podobnosti drugi put, ali da se ne zaboravi da i to pomalo utiče na formu ali i na suštinu.
I onda, bez obzira na napor min. za urbanizam da vrati narodu svome identitet i one vrednosti i navike uz koje uspešno prebrodi i izdrža i Turke i Austrijance i Nemce i one što dođoše od kojekuda, ipak je narod uznapredovao koji korak unapred i hoće da stanuju malo drugačije, bar da se klonja približi spavaćoj sobi da se ne bi golišav po ciči zimi trčalo preko dvorišta i hoće još da imaju struju i grejanje i kako srpska kuća to sve da ponudi kada je građena u neko staro vreme kada behu sasvim drugi modeli preživljavanja i načina provođenja dana i noći unutra.
Posle je neki doglavnik ministra videvši da je šef preterao dodao da će biti javni konkurs za tu kuću pa će arhitekti da predlože rešenja u stilu tradicionalnom ali će biti tolerisan i nešto moderniji pogled na tu stvar i da naprave srpsku kuću za promenjene nove Srbe koji su se u međuvremenu saznali za neke nove stvari, počeli da troše deterdžente, gledaju pogubnu televiziju gde videše kako stanuju oni okolo pa im se to dopalo i to čine na svoj način, grade onako kako su razumeli slike i nikog ništa ne pitaju i to je jedina veza sa onim od nekada jer ni tada domaćini nisu imali plan, već samo tradicionalni model koji se bezuslovno sledio.
Tako će, ako ovo snoviđenje ministarsko bude, moravska kuća ni kriva ni dužna ili neka iz drugog kraja Srbije biti oživljena i prilagođena savremenijem načinu življenja ali onda to više nije to jer će se u staru prelepu, tradicionalnu formu trpati nove navike, posebna dnevna soba, pa spavaće sobe, pa kujna odvojena, čak i kupatilo i toalet pod krov doma. I eto scenografije primerene nastalom kulturnom modelu što je sasvim u skladu sa onim dokle je dotični glavar stigao. Sve je podređeno igrokazu koji mu je blizak, turno folk u jedan na jedan a kada se domaćin useljava verovatno je predviđeno prinošenje žrtve i još neizostavno da pop osvešta novi dom jer ako se podržava obnova tradicije onda i sve okolo, prateće mora biti tako nacinculirano. Show mast go.
Naravno, nije ta ideja tek tako bupnula odnekud jer društveno, političko pa i ekonomsko okruženje je ustvari lokalna teatarska predstava u kontinuitetu sa lošim scenarijom i nadobudnim glumcima, sve u formi rijalitija, onda je sa kvazi srpskom kućom kao scenografijom za taj igrokaz sasvim kompletirana scena u kojoj narod nije samo gledalac već i učesnik kao statista, naravno, nevoljno uvučen u spektakl za potrebe promocije brižnog glavara.
Možda je pomislio, brinući narodnu brigu, da zaista treba nešto učiniti jer su se stvari otele kontroli posebno po pitanju gradnje porodičnih kuća koje sve više liče na one sa zapada uobličene u lokalnom maniru. Do sada, proteklih tridesetak godina scenografija za narečeni igrokaz se gradila u divljim naseljima oko gradova upravo po tom modelu.
Tu je nastala sasvim nova arhitektura koja izražava apsolutno tačno stanje svesti i kulturnog obrasca po kome narod funkcioniše. Nastale zgrade, ma kako ružne i za oko nepodobne jesu se svojim brojem, masom od preko dvesta hiljada komada samo u Beogradu, nametnule kao novi model kuće koji se više ne može zaobilaziti ili previđati. To jeste primer nove srpske kuće sasvim autentičan jer je nastao iz potrebe i u skladu sa kulturnim modelom iz Guča sfere. Bez obzira na empatiju ka toj atmosferi min. za urbanizam je uvideo da sve to treba ipak urediti i doterati do katarze ne bi li se nacionalni identitet u poslednjem trenutku izvadio iz bunara u koji propada, predlaže srpsku kuću kao scenografiju koja je primerenija stvarnosti u koju je narod srpski uguran, ali opet da ne bude nesporazuma, pristao je taj narod da u tome učestvuje … još onomad … i na tome radi prilježno a ne može se reći da nema i podršku.
Izgleda da je saglasije postignuto, a i šta bi drugo među istomišljenicima. Sada preostaje da se gledaju fotografije onih i ovih kuća, upoređuje i čeka šta će arhitekti nacrtati na temu SRPSKA KUĆA. Možda se desi rešenje koje bi moglo da zaustavi ovu ministarsku ad velocitatem konfuziju, pa da se odahne.