U svakodnevnoj žurbi i obavljanju dnevnih domaćih zadataka, Beograđani ne primećuju da su građani istovremeno dva grada. Jednog Beograda u kome su, kojim koračaju, gledaju ga, dodiruju i troše u njemu dodeljeno im vreme, i drugog, Beograda iz njihovih snova, nedohvaćene čežnje i omanute želje, u svakom slučaju potreba čije im zadovoljenje izmiče. Taj drugi, virtuelni Beograd je izgrađen u njihovom intimnom prostoru u koji samo oni imaju pristup, tu nose sliku svog Beograda koji su sami izgradili i ona je savim različita od izmaštanih gradskih slika koje isto tako imaju svi drugi Beograđani. Zapravo, svaki od dva miliona u gradu nastanjenih, bez obzira na uzrast, veru, pismenost ili opredeljenje ma kakvo, ima svoju sopstvenu i unikatnu sliku i doživljaj grada, i viziju naravno, bezbrojne slike grada Beograđana lebde i sreću se neprekidno u virtuelnom gradskom prostoru. Nastavite sa čitanjem