Prošle godine u CZKD gledasmo predstavu Olivera Frljića sa naslovom IZBRISANI, bilo je to o izgeglicama. O ljudima koji ne mogu naći svoje mesto u spiskovima nastanjenih kada su zbog neke muke velike pristigli odnekud gde beše strašno. U predstavi se radilo o Sloveniji gde ih ne priznaju i zovi se Izbrisani. Oni, izbrisani, postoje ali njihov glas ma kako čujan guta neka nejasna magla, ma kako glasni kad progovore to niko ne čuje, nema odgovora kad pitaju, kao da su u nekoj virtuelnoj stvarnosti, izmeštenoj u drugi prostor. Ali nije to samo tamo, ima primera i drugde, ovde u Beogradu na primer, nastala je jedna nova i posebna kategorija ovakovih bića, pridružujemo se procesima iz sfere komšijskih evropskih manira izgleda. Tamo, kako je u pozorištu rečeno, da bi bio izbrisan trebalo se odseliti od negde nekuda a ovde se isti epitet može dobiti ostajući na licu mesta bez pomeranja. Taj glas koji niko ne čuje je ovde znak prepoznavanja izbrisanih i uočen je nedavno oko raznih kazivanja o Beogradu na vodi.
Ima tu oko nas različitih glasova o toj temi i bar dve strane onih koji se njom nose i govore, naravno, svako sa svojim viđenjem i da je država dovoljno odgovorna i spremna da sluša, misli i razgovara o izrečenom izgledi za bolju neku budućnost Beograda možda bi bili dohvatljivi.
Jedna, državna strana, kaže da je to (Beograd na vodi) spas za državu, ta maketa, i za grad Beograd i sve najlepše o tome, o neizmernoj količini metara kvadratnih, o lepoj budućnosti građevinara, o dolazećim milijardama evara, o novoj poziciji grada u svetu, o hiljadama zaposlenih, o novoj prelepoj urbanoj slici gradskoj i sve tako u beskraj, već i ti govornici ne mogu naći dovoljno lepih kazivanja na tu temu ali uz to paze da ni jednom reči ne govore o parama koje za to veselje treba platiti, vlasništvu, ustupanju terena i otuđenju gradskog zemljišta, menjanju zakona na brzaka, o eksproprijaciji zemljišta za potrebe jednog investitora, praktičnom ukidanju javnog interesa i tako to, sve najbolje i roze boje.
Sa druge strane Srpska akademija nauka, Akademija arhitekture Srbije, Udruženje arhitekata Srbije, strukovne organizacije, arhitekti, urbanisti, ekonomisti, saobraćajni eksperti, većina u kulturnoj javnosti i građani razni imaju značajne primedbe i pitanja sasvim razložna i ubedljivo tačna o svemu onome što predstavnici vlasti ne izgovaraju ili izvrdavaju, dobro, izbegavaju da odgovore i kažu javno, a radi se o stvarnoj budućnosti Beograda koja, ako su oni što primedbuju i pitaju u pravi nije ružičasta i daleko je od slike koju vlast na sve načina promoviše.
Te upitne reči izgovorene javno, dostavljene institucijama u pisanoj formi i zvanično, objavljenje u medijima, na mrežama i na svim mestima gde vlast nije uspela da stavi prepreku su preskočene, kao da nisu izgovorene, bilo kakav dijalog sa vlastima je onemogućen, ne postoji, potisnut je ili omalovažen, a za uzvrat rečeno je da su takvi što nisu skloni da prihvate ponuđenu sretnu budućnost mrzitelji, da ne vole Beograd, da preče napredak društveni i ekonomski ali i kulturni, da su politikanti beznadežni, žele da ostanu u prošlosti i još se može dodatno sa strane vlasti čuti po neki sličan bahati bezobrazluk .
Dakle, javnost, stručna i laička je isključena iz učešća u promišljanju urbanog razvoja Beograda i njegove budućnosti, ukinuto je pravo na reč, odnosno, može se reći o toj maketi ali pošto to nema odjeka niti je čuto od onih kojima su te reči upućene svodi se ipak sve to na stvaranje posebnih izbegličkih kolona u kojima su čak i članovi Srpske akademije nauka i svi drugi napred nabrojani a posebno beogradska javnost, jer su dajući primedbe i pitajući, ponašanjem vlasti izgubili pravo građanstva, bolje reći, oduzeto im je zbog interesa koji svakako nisu njihovi, stručni i građanski pre svega. Mada se nikuda nisu odselili, tu su u svom gradu i zato se to može nazvati novom, naprednom formom postojanja izbegličkog, čekanje azila u sopstvenom gradu. Azila koji bi omogućio i njima, skrajnutima, da mogu ravnopravno i bez utišavanja i nejasnog, ponekd kontraiktornog uzvraćanja nepriličnim rečima da zaista učestvuju u građenju svog grada. Izbrisani, kako reče Oliver Frljić …