Mesečna arhiva: : Februar 2012
Beogradski dečak u raljama komšiluka
Ako se tvrdi da Beograd ima dušu, nije daleko od pameti da se onda u daljem potvrđivanju dođe i do toga da ima i telo, grad se tada iskazuje i pokazuje kao biće, u beskonačnom broju raznih bića, ovog puta neka je ljudsko, na primer. Nije neispravno, razvijajući dalje temu, zamisliti virtuelnu situaciju u kojoj se Beograd poistovetilo sa dečakom rođenim u Beogradu, gde odrasta i dalje čini svoj život, nigde drugde osim tu oko dve reke. Dečak Beograd, što mu je i kršteno ime, je iz stamene vrlo građanske Beogradske kuće, uzorno školovan sa svim pratećim prilozima, časovima stranih jezika, muzička škola, atletika za poneti da se ne zapati, časovi oratorstva i kulture ponašanja a sve sa ciljem da jednom kad doraste prihvati ulogu sledbenika u unapred prihvaćenom porodičnom Generalnom planu. Tako je moralo biti jer porodični građanski pedigre je besprekoran, pretci su respektabilni građani odvajkada i ni mrlju na prošlost nisu namakli, osim onoga što se nije moglo izbeći u uzbudljivoj i napetoj istoriji grada punoj izazova čemu se ni disciplinovani urbani žitelj ne može ili nije mogao odupreti. Životopis dečakov je unapred obojen ružičastim tonovima, tako je i počelo, hodanjem trasama u planu obeleženim. Nastavite sa čitanjem
Ah … ta jutra …
Beogradsko lice
Pre tri godine (aprila 2008 godine) objavio sam Beogradsko lice na ovom mestu, sada sam ga nanovo pročitao i dopao mi se, pa eto … opet ...
Beograd je grad i ima svoje lice, ali ne jedno; mnoga lica čine to beogradsko, gradsko lice, i njih ima onoliko koliko je nas u njemu, i naravno da se sva ta lica međusobno razlikuju. Postoji ovde, među nama, i neka vradžbina odavnina, koja sva ta gradska lica ujedinjuje, ali ne tako da se pretvore u jedno, globalno lice, već da svako ostane posebno, pa kada neko sa strane dođe i vidi, odmah može da prepozna da se radi o Beogradu i Beograđaninu. Ujedinjujući lica grada i svih beograđana, ta vradžbina ima sposobnost da sačuva osobenost svakog od njih, ma kakva ona bila.
Ima Beograd i svoje tajno lice; niko do sada nije priznao da ga je video. Ipak, ono postoji u slučaju kada ga svako od nas vidi za sebe i u sebi, i veoma je važno da ga, kada ga vidi, sačuva za sebe ili za onoga koga voli.
Može se pomisliti da se ovde govori samo o licu grada sa razglednica, licu pored koga svakodnevno prolazimo i u kome smo, pa ga od čestog viđanja i gledanja više i ne primećujemo. Ako beograđanina iznenada upitate koje je boje fasada Narodnog pozorišta, može se desiti da se zbuni i da zbog toga bude neraspoložen. Zato je ovo priča o onom licu grada koje postoji unutra, u svakom građaninu ponaosob, koje je sasvim nematerijalno i koje se ne može opisati geometriskim slikama, dimenzijom ili bojom. U Beogradu je to lice sasvim drugačije nego u drugim gradovima. Prostori grada, ali i svaki detalj u njemu, imaju lice samo ako ih njime obdare beograđani. Zato ambijenti i zgrade, pa čak i travnjaci, menjaju svoje lice zavisno od toga ko ih posmatra i kakvog je raspoloženja posmatrač. Grad Beograd i sve što je u njemu, i zgrade i reke i drveće, imaju zapravo onoliko lica koliko je beograđana voljnih da ih gledaju. Ako ih niko ne gleda oni postaju bezlični i u stvari ne postoje. Nastavite sa čitanjem