Evropejski Beograd … ?

evropski-bgdBeograd je Evropejski grad … ? Mantra je sročena i postala je deo govora mnogih Beograđana koji to izgovaraju u različitim prilikama potaknuti verovatno željom da budu kao sav ostali svet, što im je, istina, obećano, pa su u to mnogo uložili i sada, sa pravom, traže. Postavlja se pitanje mogu li oni zaista opisati svoj iskaz, objasniti i odrediti zašto baš to izgovaraju. Da li zaista veruju u mantru ili je izgovaraju kao i sve druge mantre kojima se iskazuje neka nametnuta neoboriva istina ili, po tradiciji, uvreženo uverenje?
Šta to Beograd čini evropskim, ili bilo koji drugi grad, koji želi da uz svoje ime prikači tako prestižan pridev? Možda se to olako izgovara, zato što je magovito značenje reči i pojma, zato što nije jasno šta to tačno znači, zato što dobro zvuči, zato što se tome zaista teži ili zato što se time pokriva neevropska situacija i lokalni prostakluk i nemoć da se takav grad sasvim ostvari, pa građani i političari na toj frazi insistiraju, tražeći u njoj pokriće ili utehu. Uostalom, mnogo puta izgovoreno postaje istina, upravo to i jeste cilj mantre da virtuelno postane stvarnost. Možda građani koji koriste tu mantru sami sebi dižu vrednost i samopoštovanje i možda se kada to izgovore osećaju bolje ili im to pomaže da u mislima budu deo sveta, da se mogu jednačiti sa Parizlijama ili već sa nekim drugim.

A Beograd, mada bi se to želelo, neće nikada biti evropski na Pariski ili Bečki način. Evropejstvo (da li je to već opšte mesto?) jeste osobina ili mana, ali uvek iznikla iz vlastite lokalne kulture, istorije i tradicije, pa onda i Beograd treba da nađe, ako želi da se gordi evropejstvom, osobenosti i posebnosti u svojoj kulturi i da tako stvori evropski, a beogradski milje. Tako može biti prepoznatljiv sa sopstvenim i iskazanim identitetom u okviru evropskih gradova koji su to izgradili nešto ranije. Ali i tamo to nije neka nepromenljiva kategorija. Pariz od pre dvadeset godina ne liči baš na ovaj današnji, osim prepoznatljivih građevina i arhitekture, i naziva Bulevara i trgova. Tamo su neki drugačiji Francuzi i ima mnogo onih iz bivših kolonija i drugih doseljenika, pa svi zajedno tvore neku novu gradsku sliku i način života u gradu. Stariji građani Pariza gunđaju i kažu da je to nedopustivo, da se grad menja na njihove oči, da biva deo globalne slike sveta koja ovako kako sada izgleda guta sve pred sobom. Izgleda da je postalo jasno šta znači globalizacija pa se građani osvešćuju i počinju da brane svoje gradove, evropske.

I u Beogradu se prepoznaju slične ideje i to je dobra vest. Ali da bi se Beograđani evropeizirali pre svega je neophodno znati nešto o evropskim standardima koje treba dostići. Ovako, brani se Beograd od promena ovakav kakav je, uz uverenje da je evropski grad, a nije; brani se grad koji želimo da promenimo i da bude evropski.

Beograd zaista počinje da izgleda evropski, kao urbana struktura. Izgrađuje se u savremenom arhitektonkom trendu kao i drugi evropski referentni gradovi, nije uvek baš sve savršeno ali promena se uočava i mnoge zgrade iznikle u proteklih desetak godina mogu biti u bilo kom evropskom gradu. Oseća se zaštita i negovanje urbane matrice, što podrazumeva i brigu o kulturnom dobru, ne samo onom odvajkada i iz davnina, već i na zgrade izgrađene i posle drugog svetskog rata. Investitori dolaze i deluju kao da se radi o zaista evropskom gradu pa je i taj uslov zadovoljen a nije nevažan, čak je veoma bitan, jer se i evropski gradovi ne izgrađuju sami od sebe, već to rade oni koji imaju sredstva.

Zbivanja u kulturi su za svako poštovanje, Bitefi, Belefi, Bemusi, Filharmonija, Izložbe, prisutni su tvorci, stvaraoci i interpretatori koji inače zuje Evropom pa su stigli i u Beograd i postali deo gradskog života, ne deluju njihovo prisustvo više ekskluzivno, neobično i retko. Ima ih još i u nauci i obrazovanju, u noćnom životu i zabavi (tu je Beograd izgleda najdalje otišao, dalje od Evrope), ali postizanje prideva evropski podrazumeva i pristupačnost i dostupnost (ne samo invalidske rampe … već i mogućnost da se kupi karta za koncert i da se zna zašto je to dobro), jednaka prava, razvijenu urbanu kulturu, obrazovanje, pravednu i pravičnu kompeticiju sa jednakim mogućnostima, bezbednost i sigurnost – ne samo na ulici več i u komunikaciji sa drugima – poštovanje prava građana u međusobnim odnosima, građansku pristojnost i razumevanje tuđih potreba i bez agresije uvažavanje različitog mišljenja i naravno, razumevanje odnosa privatnog i javnog interesa.

Dakle, nije samo u slici grada koju vidimo sličnost sa drugima, (da budemo kao oni ili bar da možemo da se kitimo i dokazujemo njihovim pridevima), već i u pojmovima na kojima se zasniva gradski život, na evropski način. To se ne postiže samo investicijama, uvođenjem kanalizacije, izgradnjom mostova i angažovanja umetnika sa strane, to se uči i podučava od malena, u školi i porodici, to je sasvim drugačija investicija, dugoročna, neizvesna i nikako kampanjska, to je pitanje dugoročne strategije države. I to je urbanizam, jer bez građana koji poseduju takve osobine i znanja i umeju da se ponašaju i deluju i žive u gradu, nikakva izgradnja niti zaštita urbane matrice i kulturne prošlosti neće približiti Beograd Evropi.

U Beogradu, takođe, nije sasvim jasno žele li zaista svi građani da ovaj grad bude evrposki jer ne znaju baš kakve to donosi prednosti. Neki to doživljavaju kao pritisak i potčinjavanje, gubitak identiteta, nekima to smeta jer im nameće nove obaveze i napore, a i ovog preživljavanja im je dosta. To je isto tako zadatak strategije države: da predhodno obelodani Beograđanima do tančina značenje evropejstva i da im izračuna cenu, ulaganje, deficit i profit, pa da uz podučavanje odmalena pretvori mantru u ozbiljan gradski projekat, podržan od većine Beograđana. Tek tada će evropski Beograd biti na vidiku.

Leave a Reply

Your email address will not be published.