U Beogradu postoje slamovi (eufemizam u upotrebi je “nehigijensko naselje” … ) na mnogo mesta i to su manje, a bogami i veće naseobine, nastale spontano, izgradili su ih ljudi bez perspektive, uglavnom iz očaja, ne bi li obezbedili bilo kakvo mesto gde mogu skloniti sebe, decu i ono imovine što imaju. Slamovi su nastali uglavnom na javnom zemljištu koje nije privedeno planiranoj nameni, ali i na privatnom ako su “nehigijenski” graditelji stigli tamo pre gazde. U principu, nikada u skladu sa urbanističkim planovima, jer ovi takva staništa i ne predviđaju.Slamovi su pre svega socijalno i humano pitanje, kojim država i grad imaju obavezu da se bave i da pronađu rešenje, odnosno, mesto gde bi smestili ove ljude u kakvo-takvo prihvatljivo pribežište. Takva naselja su fleksibilna i pomerljiva od situacije do situacije, premeštaju se po potrebi ili prisilno, ali ih ima i veoma stabilnih koja ostaju po više decenija na istom mestu i obeležavaju pojedine delove grada. Već su poznati i naučno i politički definisani uzroci njihovog nastajanja. To je posebna tema, isto kao i mogući načini da se problem (da li je?…) prevaziđe, bilo da se radi o strategiji države, potrebnom novcu ili političkoj volji. Izgleda da svega toga nema dovoljno, ali ipak dovoljno da slamovi postoje i, iako neželjeni, žive svoj život zajedno sa Beogradom kao njegov čvrsto prišiveni deo.
Slam je realan, postojeći gradski fenomen koji se ne može zaobići, vidi se i učestvuje u gradskom životu, ne samo delatnošću ljudi koji su unutra i koji tu preživljavaju, već i svojim posebnim urbanitetom, izgledom i arhitektonikom. To je stvarni, izgrađeni artefakt, nastao u posebnim uslovima i ima svoja pravila i vrednosti. Prvo, izgradnja “kuće” u slamu je elementarna individualizacija kreacije i direktno prilagodjavanje “kuće-staništa” graditelju, njegovim potrebama i mogućnostima, odmah i na licu mesta. Reklo bi se da je to primer održivog razvoja u doslovnom smislu te reči. To je, za razliku od svih drugih građevina, lični čin graditelja koji direktno, bez ikakvih posrednika, reaguje na svoj lični problem i rešava ga odmah i bezkompromisno, počevši od izbora lokacije pa do upotrebljenog materijala. O projektu i tehničkim detaljima posebno…
Prirucni materijali, uglavnom otpad i odbačene stvari, prilikom gradnje ulaze u proces reciklaze i ponovnog vraćanja u funkciju: karton, drvena građa, limovi, burići, vrata i prozori i sve ostalo sakupljeno sa deponija. Pojednostavljena funkcija, minimalistički pristup elementima “kuće” produkuju specifičnu i posebnu estetiku koju razume i prihvata samo tvorac. Estetika verovatno nije bila cilj graditelja, ali je moguće da je on u svoje delo uneo i tu prirodnu težnju i ostvario je u skadu sa svojim doživljajem sveta. I to je ustvari začetak neke nove arhitektonske estetike koja nije zasnovana na pravilima i opšte priznatim vrednostima na osnovu kojih se donose merila, već nešto sasvim novo što nastaje kao posledica same gradnje i trenutne inspiracije graditelja.
Zato se može reći da je to originalno i napatvoreno, arhitektura spontano nastala van standarda arhitektonske prakse, vraćanje u neku daleku prošlost, na izvor same arhitekture, pre no što su izmišljene procedure, kriterijumi i ustanovljene vrednosti u lepoti, formi ili uklapanju u okruženje. Stvoreni je nova standardizacija i nova pravila u formiranju nove matrice naselja koje funkcioniše kao urbana celina bez ugrožavanja prava i potreba njenih stanovnika, susedi se tu poštuju.
Cilj je, naravno, da se slamovi uklone, da se stanovnici ovog nevoljno izgrađenog staništa presele u pristojno boraviše, ali oni i dalje opstaju. Da li se onda može reći da su graditelji slamova primenili, bukvalno i direktno, principe održivog naselja i da mogu nagovestiti nastajanje novih vrednosti, autohtonih, koje pripadaju samo njima pa su zato, kao što se sve novine teško prihvataju, u sukobu sa okružjem, neprihvaćeni i na meti, negirani ili namerno neprimećeni. Ipak, oni postoje i udevaju se nasilno u gradsku matricu donoseći svoj udeo ukupnoj slici Beograda. Najzad, postavlja se pitanje zašto to ne može biti priznato kao ravnopravan način i zašto im, uz pomoć lokalne zajednice ili države, svejedno, nije omogućeno da svoju potrebu zadovolje, stvarajući ujedno i svoju estetiku.