Moglo bi se reći da su to i kuće na staklenim nogama, ako se poslušaju komentari nekih Beograđana, a one ipak stoje jedna pored druge: staklena i neka stara, arhitektura iz dva vremena, i osnovno je pitanje ko se kome prilagođava ili treba to da čini? Mnogima se takve kuće ne dopadaju, posebno kad su pored neke stare, pa još zaštićene kao kulturno dobro, bez obzira što je i onda, u prošlosti, bila ista situacija. Pored neke iz doba klasicizma izgrađena je kasnije nekakva kvazi klasika, ali je ličila na to klasično gospodstvo, imao se utisak da je i ovde Beč i Pešta a nije se mnogo znalo šta je šta.
Nezadovoljstvo proističe iz shvatanja da sve što je novo treba da bude kao ono staro, pa tako do kraja istorije; to bi bilo u redu kada bismo nove klince, koji se mašaju olovke i kompjutera da projektuju, mogli da disciplinijemo i da im ušančimo imaginaciju i adrenalin, i da ih ubedimo da je prostor i ambijent već stvoren zauvek, a da oni samo treba da slede ono što je učinjeno još odavno, za vreme Miloša Obrenovića ili posle između dva velika rata.Na sreću Beograda to nije moguće, klinci maštaju o svom gradu, o gradu koji priliči njohovom viđenju sveta …. Generacije se smenjuju i prirodno je da one koje odlaze žele da svoju zaostavštinu proglase konačnom, a još je prirodnije da oni što dolaze maštaju da to promene i da stvore svoj identitet. U tom stvaralačkom konfliktu je napredak, i civilizacije su propadale kad god oni stari nisu bili spremni na dijalog sa novima…
Ne radi se ovde samo o tehnologiji, o materijalima i novim funkcionalnim potrebama, tu je pre svega u pitanju želja da se kreira novo pa makar bilo i nepotrebno i neumesno, jer novo je izraz i dokaz o postojanju, da se došlo na ovaj svet i da se u njemu učestvuje.
Izlaz je u kompromisu, ali da bi se do toga došlo potrebnbo je da se to novo izgradi da bi se moglo uporediti sa postojećim, sa onim što je već osvojilo mesto, pa da onda sledi dijalog ili tuča, a kad se glave ohlade iznikne ono što je zaista izraz vremena. Za to je pre svega potrebno da urbana kultura bude na određenom civilizacijskom nivou, da kultura dijaloga bude isto takva, i da isključivost bude sklonjena ustranu, negde gde neće smetati ni jednima ni drugima.
A često se dogodi da iskoći neko nov koji donese naglu drastičnu promenu i onda nastanu povika i protesti da je grad narušen (misle, zapravo da im je lični doživljaj u kojem su proveli vek ugožen), ali ne znaju da objasne tačno o čemu se zapravo radi.
Gradska galerija je dobar primer za to. Tu je sukob generacija ne samo u vezi sa izgledom i likom buduće zgrade, već i sa onim unutra: multimedijalni prostor gde se iskazuju umetnici i razmenjuju iskustva i međusobno i sa građanima, gde komunikacija biva mnogostruka i gde se govori o novim dometima koje umetnici dosežu – plaši one zatečene koji brane svoje vrednosti, što je legalno, ali treba verovati da će Beograd ipak i to prevazići i stvoriti prostor za sve.
Lepo je kada se nova zgrada, makar i u staklo obučena, nasloni na staru damu kao da je pridržava i daje joj podršku, šalje poruku da je i dalje poželjna, bez obzira je li dama zaista pedigrirana ili se lažno predstavlja kao baronesa. To je znak da grad odrasta, da je u komunikaciji sa svetom, da je spreman da misli o svojoj budućnosti i da prati izazove i pozitivne tokove misli onih što stupaju na scenu i nude svoj doživljaj grada, stvarajući ga za sebe i za one koji će doći posle njih.
Arhitektonika grada i urbana matrica gde se događa susret tradicije i ovovremske forme dokaz je da je grad sposoban da se obnavlja ali i da menja svoj identitet i lik, i ako Beograd nije u stanju da to razume i prihvati, neće biti grad svih svojih građana, onih od tradicije i onih koji imaju drugačiji pogled na stvari. Neće im nuditi ambijent koji žele i koji im je potreban, jer se komunikacija i međusobno razumevanje postiže dobrim kompromisom, kako se svet već vekovima razvijao i osvajajo nove prostore. A još ako arhitekti budu u stanju da odgovore kreativno na ovaj izazov, nadajmo se prelepom Beogradu koji se pomalja preko reka, ili iza Avale.