Naravno da grad, ma koji a Beograd posebno, ima ulice, kuće, trgove, gradsku kuću pa pozorišta i tramvaj i reke i sve što treba za postojanje jednog grada a što je stvarano kroz vreme i u čemu građani obitavaju i obavljaju svoje građanske dužnosti, hteli to ili ne. Ali postoji i druga ravan, utisnuta u gradski milje koja se na prvi pogled ne vidi, a neki put i na drugi. Sasvim uprošćeno rečeno, grad je okvir, arena spremna i podastrta za događaje gde ima aktera i posmatrača i svako to razume na svoj način pa tako i radi, okvir je mesto događaja i istovremeno deo samog čina. U toj šolji razni čajevi se mogu spravljati i onaj protiv kašlja i za jačanje i protiv nervnih napetosti i zatvora ali tako se može odrediti suština postojanja grada, to dvojstvo i neraskidiva povezanost i uslovljenost jedno drugim.
Logično je onda da ako ima urbanista koji crtaju i osmišljavaju ram, oblik i boju arene, koji određuju tu prvu ravan, taj čajnik za razne čajeve i prave mu vidljivi lik, da postoje i oni drugi, možda značajniji, koji projektuju suštinu, ambijent, način života, ponašanje ili komunikaciju. Dve gradske ravni su u istom prostoru, realnom i virtuelnom istovremeno, a samo grad može da ih ujedini i ako je dobar grad onda se oni ne mogu sasvim jasno raspoznati. Dve ravni deluju zajedno ujedinjene i prožimaju se i ne mogu obaška svaka za sebe jer tada nema grada. Dakle, urbanisti i jedni i drugi i za jedan i drugi stvaralački zadatak postoje i neophodni su. Oni što projektuju „zidine” i ulice i tramvaje i ostalo deo su institucija u šemi establišmenta, ali one druge čine zapravo svi Beograđani, od prvog do poslednjeg, koji tkaju drugu ravan neki put i ne primećujući da to rade, ali ima i neki koji govore u svoje ime, kažu svoje mišljenje i na taj način šalju poruku drugima i o drugima.
Među njima, onima što ne crtaju, ima jedan, sasvim poseban, Ljubomir Živkov imenom, koje se iskazuje kao pisac, kolumnista, vozač nekog auta a snima se, svirač na tamburici uz koju pripeva razne pesme ovasvuda (što se ne snima), jednom rečiju, svestrani pismeni muzikant ratarskog porekla, ali pre svega urbanista. Delatnost mu je ona druga nevidljiva gradska ravan i sva događanja koja čine urbanitet. Praktikujući svoj urbanistički zanat, za nadati se ne na uštrb ostalih, podseća okolinu i prisutne na građanske vrednosti nekoć zagubljene, ukazuje na stranputice i opominje da ipak ima jedan put dobar i tako, urbanistički gledano, brani grad od napada onoga što mu kvari ritam i urbanost, pa kaže kako dovesti u gradsku, građansku meru postojanje integralnog, dakle, normalnog grada. Ima kod njega i o politici i navikama i ponašanju ljudi ili šta se i kako misli o gradu i najvažnije, kako da se misli i radi malo na drugi način, ali sve to bez pritiska ili ne daj Bože naloga, već građanski dobronamerno i razložno, pa neka bira ko šta hoće, može i da se ponešto zapati.
Govor i muzika kojom građane ali i one što bi da budu izaziva, izmešteni su iz vremena na ivicu imaginarnog i virtuelnog sveta ali ipak su dovoljni da se može prepoznati i da se poruka primi. Alegorijom dovodi u nedoumicu okolinu, pa prisutni u njoj nikada nisu sigurni da li se to baš na njih odnosi, ali važno je da ih uznemiri, da ih pokrene i dirne u osetljivo mesto, pa će da misle, ima još ko to može i malo će od svega toga i razumeti, a to je zdravo za začetak urbanosti.
Uopšte gledano, delanje kreatora druge urbane gradske ravni, gradske duhovnosti ili spravljanje onog delotvornog čaja, ima neviđeno mnogo lica i načina iskazivanja, najmanje koliko je građana, tema je bezbroj pa je svaki pojedinačni angažman od značajne koristi za Beograd kako bi se taj golemi zadatak obavio. A da bi korist bila veća važno je da svako od njih, iz tog mnogočlanog Beogradskog tima, očuva svoj individualni stav i pazi da ne bude uvučen u ralje institucija. To je viđeno za one koji planiraju „zidine”. Pa tako i sa Ljubom, samo da se karburator ne zaglavi i ne pretegnu žice na tamburi pa da tekući urbanistički plan druge ravni zastane a „zidine” ostanu nedopunjene.