Pravila koja se odnose na urbanizam i arhitekturu su smišljena da bi se grad mogao napraviti i da bi svi oni koji u gradu žive mogli da urede svoje međusobne obaveze i namere, kako prema gradu tako i prema javnom prostoru. Privatni i javni interes su u neprekidnom potencijalnom sukobu, što je prirodno, ali borba za prestiž ove dve kategorije treba da bude onemogućena ili bar uređena pravilima. Zato ona i postoje. Pravila je oduvek bilo, od prvog naselja u pećini, nekada ih je propisivao poglavica i njegova reč je bila presudna, a posle su, od početaka demokratije, utvrđivana nekako drugačije, kolektivno, putem institucija izabranih od građana u želji da svi interesi, a posebno odnos javnog i privatnog, budu zastupljeni i prihvatljivo uređeni. To se nazivalo optimalnim i mogućim u datim uslovima (sic!), jer je prirodno da baš svi intersi ne mogu biti zadovoljeni u punom obimu. Pravila su određivala uslove za stvaranje urbanističkih planova ali i za projektovanje i izgradnju kuća, pa su tako nastali gradovi. I Beograd, naravno.
Svako vreme ima svoja pravila, jer kako je gradska tehnologija napredovala, pravila su postajala komplikovanija i obimnija. Tehnologija infrastrukture, saobraćaja, vlasničkih pretenzija i prava, urbana estetika, zaštita zaostavštine predaka i javnih funkcija i potreba – uslovljavala je sve više pozicija ne bi li se regulisalo ponašanje svih onih koji grad i arhitektutu prave ili je koriste. Danas je to veoma razvijeno pa se u šumi zakona i pravila nekako skrajnulo ono najvažnije: estetika grada, javnog prostora i, najzad, pravo građana da kreiraju svoj deo javnog i zajedničkog prostora, ambijenta… I tako, ima zakona, propisa i pravila, i tu je sve zapisano: i kako da sve to izgleda, i tehnička pitanja, i o požaru, kako da kuća ne izgori, i gde su vrata, i koliko široko i dugačko treba da bude, i razne druge dimenzije i količine, i kako prema javnom prostoru i prema susedima. Nastavite sa čitanjem