Pre godinu dana započeti su pripremni radovi na terenu u Ovči radi izgradnje posebnog naselja za Beograđane koji obitavaju ispod mosta Gazela u nečemu što nije ni slam. Trebalo je da se naselje završi ove godine i da se stotinak porodica tu presele. Planirano je da naselje bude formirano od niza objekata, prizemnih baraka sa instalacijama, predviđene su i prateće zgrade koje podrazumevaju niz aktivnosti sa ciljem integracije ljudi u civilizovan gradski život i omogućavaju implementaciju programa za obrazovanje, lečenje, i mogućnost osposobljavanja za rad. Naselje je trebalo da bude opremljeno elementarnom infrastrukturom, ulicama i zelenilom ali sve po evropskim standardima, kao niskobudžetni, održiv projekat.
Koncept je zasnovan na ideji formiranja održivog naselja koje će omogućiti prihvatljive uslove života za nekoliko desetina porodica koje uistinu sada žive u nedostojnim uslovima, ali i investiciju u okviru mogućnosti gradskog finansiskog gubera. Izgrađeni stanovi u barakama ostali bi u vlasništvu grada, bili bi dati na korišćenje, a kada bi neki od stanara rešio svoje stambeno pitanje na trajan način, na njegovo mesto bi došla druga ugrožena porodica i tako bi započeo organizovan i moguć način rešavanja ovog pitanja. Model je jednostavan i pre svega, dostupan. Dakle, ideja je bila da se izgradnja prilagodi potrebi hitne intervencije i da se u privremenoj gradnji, sa malim sredstvima, organizuje životni prostor za ljude na vetrometini.
Sada se čuje, a i piše se po štampi da se od toga projekta možda odustaje, jer je navodno skuplji od kupovine standardnih stanova koje bi grad izgradio i dodelio na korišćenje ugroženim Beograđanima. To se inače i čini, ali je daleko od dovoljnog broja stanova za sve one koji očekuju da im grad i drugi Beograđani pomognu u nevolji.
Iznenadnoj odluci vlasti da stavi započeti projekat u fioku doprineli su i arhitekti koji su umesto niskobudžetnog naselja sa barakama, projektovali zgrade na klasičan način ne razumevajući potrebu privremenog izmeštanja porodica iz slama ispod Gazele i neophodnost uklapanja celog projekta u moguća i raspoloživa sredstva. Preovladalo je neprofesionalno delanje i zatajila je esnafska odgovornost prema zadatku i, naravno, cena akcije je prerasla mogućnosti gradskog budžeta. Uticala je, takođe, i pobuna stanovnika Ovče protiv dolaska onih ispod Gazele jer će im, navodno, ugroziti integritet i nacionalnu strukturu, jer su oni iz Ovče, u najvećem broju, neke druge nacionalnosti. Dalje, smatra se da je ovakva zamisao loša jer će se stvoriti geto, getoiziraće se oni što će doći, što jeste tačno, posebno ako oni koji su već tu imaju svoj geto obeležen posebnom nacionalnom pripadnošću pa se boje da će ih neki drugi geto u blizini ugroziti.
Želeći da spreče eskalaciju pobune Ovčana, koja ima dovoljno elemenata da se može nazvati i rasistička, (a tako je bilo i pre neku godinu sa onim pokušajem u novobeogradskom bloku imena jednog revolucionara), gradske vlasti su namerne da krenu ispočetka, da kupe klasične stanove, mada se ovde radi o preko sto stambenih jedinica što svakako nije moguće uraditi za kratko vreme, pa je za očekivati da će oni, Beograđani ispod Gazele, dočekati tu još po neko proleće.
Sve je to sada naknadna pamet iznenada iskrsla, a razlog je nepostojanje ozbiljnog i praktično ostvarljivog koncepta koji bi vodio ka rešenju u vremenu koje predstoji, niti čvrste odluke i volje da se na započetom istraje. Kao da je iskrsli problem sa cenom i pobunonm dobro došao kao izgovor za čekanje da se problem, ako može, reši sam od sebe.
Integracija je spor proces, ljudi ispod Gazele prosto ne mogu da budu integrisani u kratkom vremenu, oni žive u najvećem broju od sakupljanja sekndarnih sirovina i ako im se to onemogući biće žrtve još većeg siromaštva. Uslov da se to ne dogodi je da im se nađe posao od kojeg mogu da žive, što je malo verovatno u lokalnim okolnostima i globalnoj krizi. To je i izazov za arhitekte, jer je potrebna veština i drugačiji način razmišljanja da bi se organizovala urbana enklava a da se pritom obezbedi prostor i za aktivnosti stanovnika koji nisu baš na visokom civilizacijskom nivou. Održivo naselje podrazumeva ne samo da bude jeftino u izgradnji, već i da se stanovnicima obezbede uslovi za njihov način života, njihove sposobnosti i aktivnosti od kojih mogu da prežive sve do trenutka kada će država imati kapacitet da im obezbedi drugačije uslove.
Nedostatak koncepta, ozbiljnog i dugoročnog rešenja prolema slamova i ljudi koji su nevoljom došli u situaciju da tako žive, neumešnost arhitekata u ovoj prilici, ali i neodlučnost vlasti, povećava tražnju, broj nevoljnika se umnožava. Zato je neophodno odrediti, na duge staze, način preseljenja ljudi iz slamova, odrediti lokacije, opremiti ih infrastrukturom, planirati dostupna i realna sredstva u gradskoj kasi i, najzad, započeti taj posao. Malo odlučnije i sa neophodnim kontinuitetom, bar u narednoj dekadi posvećenoj Beograđanima ispod Gazele..