1. Barajevo 2. Voždovac 3. Vračar 4. Grocka 5. Zvezdara 6. Zemun 7. Lazarevac 8. Mladenovac 9. Novi Beograd 10. Obrenovac 11. Palilula 12. Rakovica 13. Savski venac 14. Sopot 15. Stari grad 16. Čukarica – Nazivi Opština nisu navedeni po značaju, samo po abecedi … Prirodno je i poželjno, možda i neophodno, da urbanističari koji se brinu o Beogradu imaju viziju o gradu, fantastičnu naravno, unapred sagledanu, ka kraju ovog veka ili već nekom vremenu. To im je upisano u njihove radne zadaće. Odnosi se to i na Beograđane čija obaveza oko vizije grada nije ništa manja, iako im nije radna obaveza. Uobičajena predpostavka, standardna i već sasvim trivijalna, da moguća i neophodna vizija treba da bude celovita, da se tiče ukupnog gradskog prostora, to jest, osadeset hiljada hektara, od Pančeva do Surčina i od Zuca i Rušnja, pa sve do Ovče i Borče, tamo ka Evropi. Da bi pokazali da su prilježni na poslu, urbanističari su svoju celovitu viziju Beograda nacrtali, prikazali u lepo i primaljivo obojenim flekama na karti Generalnoh plana do 2021 u sitnoj razmeri gde se mesta ne prepoznaju baš najbolje, pa se sve može tumačiti po želji uz dosta veliki stepen slobode posmatrača. Ima i dodatna, tekstualna objašnjenja i parametri i naredbe kako da se to sve desi u gradskom životu. Sve je to usvojila Skupština grada i time viziju overila, učinila je zvaničnom i dala joj pravo da bude ostvarena. Blago viziji … a tek Beogradu!
I sada, može se postaviti pitanje svrsi podobne celovite vizije rasprostrte na ogromnoj teritoriji koja uopšte nije jedinstvena, naprotiv, sačinjena je od veoma različitijih delova. Svaki od njih ima svoje osobenosti, identitet, sliku i lik, sadržaj, način života, potencijal, sredstva, (niko nema operu osim one podstanarske u centru grada), i još mnogo detalja sasvim posebnih. Dakle, da li je kreiranje i etabliranje celovite vizije mudro, jer moguće je da se, hrleći u budućnost po zadatim i ozvaničenim, jedinstvenim pravilima, ne poremeti prirodan tok razvoja ili, još gore, promeni sredina i identitet pojedinih krajeva. Postoji opasnost, ako to sve bude kako je u GP predviđeno, da krajevi grada u narednih nekoliko decenija počnu da liče jedni na druge, da izgube svoj identitet i vrednosti koje su vremenom sticali i što ih čini prepoznatljivim.
A šta će tek biti u budućem periodu sa mogućom vizijom celokupnog grada uključujući i sve opštine koje su iznenada i na silu pridodate i priključene Beogradu. Ujedinjavanje okolnih gradova i pripadajućih prigradština sa sve njihovim urbanim i ruralnim posebnostima, načinom života, potrebama zajednice i građana, šumama, rudnicima, njivama, pašnjacima, povrtnjacima i pejsažima sa prostorom što pre ujedinjenja beše već preveliki Beograd, učiniće cilj i viziju idejno iščašenom i smestiće je u virtuelni trezor gde se čuvaju i drugi neostvareni snovi i htenja Beograđana, čak i onih pridodatih.
Nemoguće je zamisliti da Surčin ili Mladenovac ili Novi Beograd budu na isti kalup, kako to na neki način nudi Generalni plan u globalnom smislu, uopštavajući stvari po logici svoje metodologije. Prosto svaki od gradskih krajeva ima svoj izuzetan identitet i način života i to treba očuvati i unapoređivati, iz toga i u tome nalaziti inspiraciju za viziju koja stremi napretku. Potrebno je naravno imati plan o elementima od opšteg, regionalnog interesa i koji nisu samo Beogradski: trase autoputeva, koridori vodovoda, lokacije fabrika vode, magistralne saobraćajnice, sistemi daljinskog grejanja, mesta za preradu sekundarnih sirovina (umesto đubrišta … ), uostalom svega onog što obezbeđuje da gradski sistem i njegovo neposredno okruženje može da funkcioniše i bude u vezi sa svetom. Ostalo mora biti oslonjeno na već postojeći lokalni urbanitet kraja koji je stvaran decenijama, velika je odgovornost to menjati i pretvarati sve u jedinstvenu masu gradskog aglomerata. Masu koja po inerciji, ako se sve izjednači i dovede u istu ravan pa čak i dizajna što se tiče, onda posebnosti idu u drugi plan i umesto afirmisanja vrednosti mesta doći će do bledih kopija neprimerenih posebnosti konkrtenog pejsaža i života građana.
Stremljenje ka ostvarenju cilja – viziji o gradu u budućnosti, podrazumeva da smislilac vizije ima omeđenu teritoriju gde svoje razmišljanje i svoju kreativnost upražnjava i smešta. Da bi se pomoglo smisliocu, ako uopšte treba da bude samo jedan, treba da se sačinjavaju dva dokumenta, koji će tretirati i planirati dve ravni gradskog miljea i urbanog razvoja Beograda. Prvi, opšti i globalni koji integriše, opisuje i planira javne, zajedničke gradske interese: zaštitu životne sredine i prirode, infrastrukturu, saobraćaj, komunikaciju gradskog prostora sa okruženjem, korišćenje globalnih resursa i afirmiše posebnosti krajeva kao bazu za planiranje. Drugi dokument će pričati priču o lokalnoj vrednosti i razvijati vizuju svakog gradskog kraja posebno i gde će se otvoriti mogućnost za ostvarivanje razvoja u skladu sa potencijalima kojima lokalitet raspolaže. U oba dokumenta se razvija i donosi strategija delovanja za vreme koje dolazi a tek posle se može govoriti o planovima koji regulišu prostor i nude dozajnerski doživljaj prostora. To bi mogla da bude ispravna planerska logika koja ima u osnovi neophodnost decentralizacije gradskog prostora. Cilj je da se jasno opredeli šta je urbana ukupnost i zajednički interes na nivou grada i prostora na koje vrši uticaj i sa kojim komunicira, ali i iskaže osetljivost ka posebnostima gradskih kvartova i vrednosti koje im pripadaju i po kojima se prepoznaju. Pa za kraj, ipak, pomalo istrošena fraza – planiraj globalno ali vodi računa, pre svega, o lokalnom jer tu žive građani Beograda.