Beograđanin je čuo i video svojiom očima a na svim tv kanalima dva dužnosnika koji su optimizmom nadevenim tonom i ubedljivim, opet optimističkim, diskursom obećali kuće za beskućnike. Jedan od njih je govorio o dvadesethiljada stanova i to kao da je to već gotova stvar, drugi je malo ohladio priču ali nije porekao da će se nešto slično dogoditi, samo da pronađu gde da se to sve zida, da se razmisli kako da se izgradnja plati i ko će moći da bude kupac. Odmah posle posejane nade, okolo po gradu procvetali su vrtovi, bujno i šareno cveće u bokorima niklo je oko virtuelnih, zamišljenih i obećanih kućica a neopisana sreća i optimizam je buknuo u dušama građana koji stanuju koje kako i bilo gde, uglavnom nigde a za to plaćaju kiriju.
Koji dan posle, govorilo se o povoljnim kreditima, naravno za građane kojima je u dometu stan manjeg formata jer oko kupovine takvog može im se pomoći. Bilo je obznanjeno na sva gradska zvona a priključili su se i neki drugi ministri jer je marketinški gledano sve to (sa kreditima) ličilo na odličnu predizbornu poruku narodu koji inače ima osobinu da takva obećanja, u očajanju jer nema drugu ideju, prihvata kao gotovu stvar i pretvara priču iz snova u strvarnost. Istina virtuelnu, ali kad je duši lepo onda ono u stvarnom životu i nije tako važno. Banke su se malo bunile i kazale da tu treba biti oprezan ali nisu ih mnogo slušali, i jednima i drugima, onima što obećavaju i onima koji obećanje pretvaraju i svoju intimnu stvarnost nije bilo lepo da slušaju zakeranja tih što samo na pare misle. Posle nekoliko dana je započela da kruži priča o nedostatku stanova koji za neopisano povoljan kredit treba da budu kupljeni i naravno, krivica je prebačena na građevinarstvo, inače sasvim zanemoćalo te proizvodi nedostatnu količinu stanova.
I tako, ubrzo je priča uvršćena u enciklopediju bajki a stambeni nevoljnici su prepušteni sami sebi, da čekaju onog princa, na belom konju naravno. U međuvremenu uvelo je cveće, usahlo naglo, oko virtuelnih kućica mada je rečeno da će one biti okružene, sve buketom do buketa. Za uvenuće cveća može, olako i neutemeljeno, da bude okrivljena usvojena tržišna ekonomija koja se ovde kao konsekventno sprovodi, po svaku cenu i uprkos potrebama i mogućnostima i građana i države. Sprovodi se čak i kada za to nema baš dovoljno dostatnih uslova te umesto obećanja iz nekih drugih vremena kada ekonomija nije bila okrenuta isključivo tržištu, već je bacala oko i na stvarne mogućnosti onih kojih se tiče. Beograđanin je pomislio da bi dužnosnici, pre izricanja obećanja, trebalo da smisle model, da se ne preteruje sa strategijom, koji odgovara meri društvenog, ekonomskog i svakog drugog potencijala u ovom deliću planete.
Između ostalog, da razmisle o liberalno orijentisanom tržištu i priznaju sebi i okolini da nije moguće biti uvek sasvim konsekventan u primeni tog modela i da je moguće i drugačije. Naime, investitor na tržištu, uz svo uvažavanje njegove društveno odgovorne namere, pre svega radi u svom interesu i neće izbeći da svoj interes zaštiti pa je u tom smislu i cena stana koji on izgradi odgovarajuća odnosu ponude i tražne. Zašto država, na primer, ne bude investitor i drži pod kontrolom izgradnju i cene i garantuje kupcima da se uslovi neće menjati. Nije tržišno, ali ovde se radi o socijalnoj podršci i pomoći građanima a to nije iz te kategorije.
Zatim, o urbanizmu. Da se odredi mesto za te stanove, da se osmisli tip naselja, da se opremi infrastrukturom i saobraćajnicama, da se zna ko to uređuje i predinvestira u opremanje da bi se moglo bilo šta graditi. I kako pribaviti zemljište i učiniti ga građevinskim i kako platiti za kupovinu, da ne bi buduće obećano naselje sa stanovima iz snova bilo čardak ni na nebu ni na zemlji. Bolje na zemlji, mada to košta.
Banke traže, kad neko pita za kredit, da se pokaže i dokaže da ima konkretan stan u vidu a to nije lako da se nađe jer se malo gradi, ponuda je malog formata. Dužnosnici treba da učine ozbiljnu podršku posrnulim građevinarima i onima koji ih prate u poslu, da se ponovo pridignu i osposobe za veću proizvodnju gradnju, da im se daju krediti, oslobode nekog dela poreza ili već nešto od onoga što se čini po Evropi kad država prepozna da je neka delatnost zastala.
Onda da smisle podršku države građanima oko kredita, da bi se znalo ko je garant, jer oni bez stana nemaju imovinu za hipoteku što stvara problem kod uzimanja kredita u komercijalno oriijentisanoj banci. Pomoć bi bila velika ako bude posebna banka, državna na primer, sa zadatkom da se brine upravo oko tih povoljnih stambenih kredita i gde je država garant. Onda i druge banke neka se priključe ako im odgovara. Opet nije tržišno, ali jeste društveno odgovorno i funkcionalno.
Beograđanin je mislio da je to sve korisno i da može biti prihvatljiva osnova na kojoj obećanje i dobra namera dužnosnika mogu da počivaju i budu mogući i održivi. Uostalom nije ovde reč o onoj rupi na saksiji, diljem kapitalističke Evrope tako rade i nastanjuju porodice koje ne mogu same. Ima, naravno, i drugačije opredeljenje, lakši put ka modelu izgradnje stanova, a njega izabraše dužnosnici. Virtuelni model koji ne košta ništa, ni para ni radnih napora ali na reč deluje efikasno, direktno i odmah, na radost naroda beskućničkog. Do sledeće kampanje i provere dužnosničkog rejtinga, a možda i ne znaju kako se to ustvari radi …