Buvljak iliti spontana, ad hok nastala pijaca je dokaz vitalnosti i pronicljivosti duha i misli građana-buvljačara koji neopisivo precizno umeju da locirju mesto gde se mogu zadovoljiti potrebe drugih građana i to bez ikakvog predhodnog marketinškog istraživanja, nađu mesto koje neopozivo ima najveći mogući potrošački potencijal. Donet je buvljak odavno u Beograd, sa istočne strane sveta, iz Istambula ili još dalje iz prostora ka Indiji, verovatno su ga etablirali Turci dok su se majali ovuda. Buvljak nije ni odlazio posle turskog odustajanja, već je pritajen delovao sve vreme, nekiput samoprikriven kada su vlasti bile rigidnije prema privatnoj i ličnoj inicijativi i kada je država preuzimala na sebe organizovanje života svoje raničke klase i poštene inteligencije u svim segmentima. Čim je vlast počela da naginje demokratiji i da afirmiše ličnu inicijativu, eto, izašli su buvljačari na svetlo dana i zaposeli mesta potrošnje, prvo stidljivo po trotoarima a onda, rastom demokratije, i sam centar.
Bezistan, ono zarušeno, neuredno i centru neprilično zapušteno ali neobično prohodno mesto između Terazija i Trga Nikole Pašića je dokaz za izuzetnu otpornost buvljaka na istoriske turbulencije i savremene urbane obrasce. Tu se zapatila mogućnosti nedvosmislenog sagledavanja stvarnog narodnog pogleda na tradiciju, navike, potrebe ali se vidi i razumevanje kulturnog obrasca po kome se vladaju građani. Čita se lako, kao da je velikom slovima napisano, bolje od bilborda u okolini, priča o Beogradskoj autentičnosti, prestoničkoj. U krugu od nekoliko stotina metara vide se dva Beograda, jedan u čežnji da već jednom postane civilizovan grad, gradska vlast tu mantru ne ispušta iz usta i drugi, ovaploćen u ovoj novo-staroj formi lokalne inicijative pojedinaca i dometa vlasti u uređenju grada a posebno centralnog mesta, reče neko pupka grada, odakle bi trebalo da krene pokret za evropski Beograd. Tu, u blizini Dom naroda, Gradske skupštine, pozorišta, brendiranih radnji sa sve iz mrtvih izvučenoj RK Beograd, Teraziske terase, buvljak je došao da kaže da je on ustvari pretežući u svesti naroda, pokazujući srednji prst Beogradu, onom koji bi da stremi nekim drugačijim vrednostima.
Ipak, da bi nekako udovoljili standardima prestonice i da bi buvljak, kad već ne mogu da ga sklone, bar civilizovali i približili centar grada evropskim urbanim vrednostima (sic!) gradske ili opštinske vlasti su ponudile revidovanu šemu buvljaka. U Bezistanu se trguje isključivo rukotvorinama koje su proizvedene kao narodna radinost i dali su dozvolu da Bezistan bude prekriven i zatrpan priručnim tezgama najrazličlitijeg oblika i dizajna, a na njima pletena, štrikana ili vezena roba, suvo cveće u buketima, torbe i cegeri sa nekim znacima, teglice sa mažama za lepotu a na jednoj strani radnjice sa majicama navijačkim. Prikazane rukotvorine nemaju nikakve veze sa narodnom radinošću, autentičnim za ovaj deo Balkana. Sve liči na nepriličnu imitaciju, podvalu i bezobrazluk koji centar Beograda zaista nije zaslužio. Ili je to prosto rečeno odraz i slika onoga što narod i vlast koja ga podržava u Bezistanu sada i u ovom trenutku mogu i dokle dobacuju. Vrednosti koje jesu autentične i svojstvene tradiciji su nekako ishlapele i zamenjene su ovim što je izloženo po tezgama, može se čitati kakvo je stvarno stanje nacije.
Nije to naravno sve tako jednostavno u Beogradu, buvljak je mesto gde su donete i navike iz rodnog kraja, ali nešto je i prepisano sa pogrešne stranice udžebenika iz tradicije, i siromaštvo doprinelo. Nije sporno da buvljak treba da postoji, ima toga i u Parizu ali na mestu koje nije na Bulevaru St. Germaine, već negde skrajnut, pa ko to voli ili mu treba neka izvoli. Niko tu vrstu potrebe ne uskraćuje, ali se i ne dozvoljava da se gnezdi i pokazuje u centru metropole. Vlast to podržava i nalazi način da buvljaci prežive civilizaciske izazove jer je vlast ispiljena iz istog mentalnog miljea, iz istovetnog kulturnog modela kao i buvljačari. Vlast je uostalom narodna, odnosno, većinskog dela a borba za rejting je nemilosrdna i po cenu skakanja u sostvena usta i zaborava one priče o evropskoj metropoli.
Najzad, i nešto pozitivno i optimistično jer gledanje u vrh sopstvene cipele i nije neki način da se ide u lepu, građansku budućnost. Događanje ovih dana u Bezistanu se može čitati i kao novi početak, grad kao planetarni fenomen jeste nastao na nekoj raskrsnici puteva, zemaljskih ili vodenih, i bio je prvo pijac, pa onda tvrđava, posle je bio i zamak a tek posle škola, opera. Dakle, početak je pijac i to se upravo dešava u Bezistanu pa će vremenom doći i do onog što dolazi po istoriskom sledu. Sve opet ispočetka a strpljenje je osobina hrabrih i mudrih koji ipak nekako stignu i do opere …