Usvojene su izmene Generalnog plana Beograda odlukom Skupštine grada i od sada će se grad razvijati po pravilima koja su tu zapisana. Od svih tema kojima se plan bavio najviše pažnje odbornika SG a zatim i medija, privukla je izmena namene zemljišta oko luke Beograd, na prostoru od oko 500 hektara, tamo od marine Dorćol sve do vrha Ade Huje. Naime, umesto privredne i lučke delatnosti uz to i mnogih spontanih deponija planirano je da ovo zemljište bude deo gradskog centra sa komercijalnim, kulturnim, stambenim i rekreacionim funkcijama na obali Dunava u skladu sa krilaticom „Beograd na rekama”. To je sasvim logična odluka gradskih urbansitičara jer se ovaj prostor razvojem grada našao u njegovom središtu, opstanak luke i fabrika nije više moguć, sav transport do tog mesta ide kroz centar ili oko Kalemegdana pa je izmeštanje luke na drugu obalu Dunava prirodan sled koraka u razvoju Beograda.
Ovu temu tretirali su mediji i razni branioci države i naroda tvrdeći da je to sve učinjeno da bi se izašlo u susret zlim „tajkunima” koji će ovde graditi i zarađivati na muci narodnoj i o trošku Beograđana. Protest protiv je snažno odjeknuo gradom ali nije rečeno šta je sadržaj protesta i šta treba sprečiti, da li „tajkune” da grade ili urbanističare da tako nešto predlažu i ucrtavaju u plan. Ili je protest usmeren na odbranu postojećeg stanja. U svoj toj galami i neprijatnim rečima koje su izrečene a u želji da se odbrani narodni interes (sic!) potpuno je zaboravljen prirodni razvoj Beograda, nije pomenuta Dunavska obala koja je sada zauzeta metropoli neodličnim namenama, deponijama, nečim što behu fabrike, niti je išta rečeno o tome da će se izgradnjom na ovom prostoru kreirati novi deo grada na reci, da je u prirodi grada da, šireći se, menja svoju strukturu, da izmešta industriske sadržaje iz centra negde dalje i da stvara novu sliku metropole. O ekonomiji celog poduhvata i koristi koju će Beograd od toga imati nije bilo reči, naravno. Akcenat je na obeležavanju „tajkunskog” uticaja i gradske vlasti koja tom uticaju podleže iz lukrativnih razloga.
Osim mantre „uzeše nam sve tajkuni” i „svi ćemo to da im platimo a oni će da se i dalje bogate” ni jedna druga informacija nije data. Mediji se nisu potrudili da pažljivije pročitaju tekst Generalnog plana, ali i zakone koji poduhvat regulišu, ne bi li preneli činjenice i obavestili čitaoce, javnost, o razlozima i argumentima za poduhvat stvaranja novog dela Beograda na Dunavu. Možda i jesu prilježno čitali, ali ako bi pročitano preneli javnosti onda bi propala šansa za kampanju protiv „tajkuna” a kad nedostaje atraktivna reč ili svežija ideja za podizanje tiraža onda su „tajkuni” pri ruci i sigurno rešenje. Gradili tamo „tajkuni” ili neko drugi ko ima para a nisu ga mediji i političari uvrstili u spisak zlih, imaće obavezu da plati punu cenu zemljišta prilikom promene namene, to su propustili da dojave angažovani mediji. Sve je ličilo na zaista jeftinu politikantsku priču, izmeštenu iz urbanizma. To je prirodno za opoziciju, to im je posao, ali od medija se očekuje, mada im je i obaveza, da istinom i nepristrašnošću obaveštavaju građanstvo.
I onda u medijskom brujanju, sa negativnom predznakom, koje je načinjeno oko usvajanja izmena Generalnog plana sa naglaskom na luku Beograd, sam grad Beograd i nije bio tako važan niti u optici tvoraca buke. Promaklo je nezapaženo da je u tom dokumentu promenjena namena Ade Huje, od decenijama čuvanog zelenog prostora za sport i rekreaciju, govorilio se da će to biti druga Ada Ciganlija, planirana je komercijalna zona, zelena boja u karti je pocrvenela. Mala koloristička igra je skrajnula ideju o zelenom, o čuvanju šume i sreći i miru koji bi građani tu mogli da nađu a to je tema gde je mogla da se pravi graja, pa i protest sasvim opravdan. Čak su i „tajkuni” mogli da se prozivaju.
Nezapaženo je prošla i odluka o zamrzavanju visine zgrada celom teritorijom Beograda na osam etaža i ni makac više. Nerazumno ograničavanje visine zgrada na 80 000 ha teritorijei grada liči na obnovu ideje uravnilovke na bazi jednakosti, bratstva i jedinstva. Kao Feniks, eto ga opet među nama i to putem urbanizma. Ne bi bio Feniks kad bi bio predvidljiv. To se nije učinilo važnim jer u tu priču, koja je samo gruba greška urbanstičara, nisu mogli da se utrpaju „tajkuni”, pa zašto onda i govoriti o tome. Urbanističari onda razvodnjavaju svoju nerazumu odluku predlogom o izradi studije koja će odrediti gde mogu visoke kuće. To znači da će grupa ili pojedinac odrediti na celoj teritoriji Beograda gde je mesto za vinuti se zgradom u visinu, to dalje znači da postoji neki urbansitičarski um, neopisano talentovan i pogledan od Boga, koji ima kapacitet da isprojektuje ceo grad i podari mu lik. Ili će to u toku javne demokratske rasprave o studiji da se načini niz kompromisa između uticaja lobista, političara, interesa i neznanja pojedinaca, tako će rezultati te studije i zaključci posle javne rasprave da budu etablirani kao buduća slika Beograda. To je u sukobu sa elementarnom logikom građenja grada jer svaki njegov deo poseduje svoj identitet i svojstva, ujednačavanje je nemoguće i posledica je totalnog i duboko urezanog u svest nerazumevanja bića grada i načina njegovog rasta.
Pored toga, nije primećeno da se ovom odlukom zaustavlja gradnja na mnogim lokacijama, blokovi u centru Novog Beograda ili oko hotela Jugoslavije na primer a da se ne nabraja još nekoliko desetima lokacija koje su pripremane za gradnju u narednim godinama. Sve dok se studija ne uradi i usvoji. Čekaće se strpljivo i taj događaj koji sledi u budućnosti a za to vreme će se graditi objekti visoki koji su nekoć prošli proceduru pre ove pošasti i onda će se postaviti pitanje zašto oni mogu a drugi tu negde u blizini ne mogu da dodirnu sloj atmosfere gde je vazduh proređen. Investitori namerni da zidaju u Beogradu će otići kod suseda jer oni nemaju tako čistunske i retrogradne ideje. Dve hiljade deveta godina je važna za Beograd, treba je zapamtiti i obeležiti svakako, mediji to baš neće jer imaju druga posla oko dizanja tiraža. Odabrana je zabrana kao urbanističarski metod razvoja, umesto otvaranja i atraktivne ponude svetu i pozivu graditeljima da dođu na Ušće, Beograđani će čekati i jedino im preostaje da mogu biti gordi što su posebni i opet na suprot svetu. Da, i da su pokupljeni poeni kritikom „tajkuna”. Zaista je dosta toga, hajde da se počne priča o Beogradu.