U Beogradu su, to razumno zvuči, Beograđani koji ne propuštaju da kažu i odrede odakle su, pa onda Čuburac, Dorćolac, Savamalac, ali i Ličanin, Cincarin, Piroćanac, Rus (zna se od kada), ili, na primer, Nemac i to im dođe kao neki podnaslov. Beograđani su koje kako školovani, ima ih sa najvišim obrazovanjem, čak i akademika, no nađu se i nedovoljno opismenjeni. Stariji građani govore kako je nekada sve bilo mnogo bolje, a mladi iako to nikada nisu ni videli ni doživeli, kažu da je sve to od nekada bilo bez veze. Ali svi, oni što su došli sa raznih strana, bilo nedavno, bilo da imaju u gradu već koju generaciju iza sebe, posebno naglašavaju da su pravi Beograđani. Uveče odlaze u zavičajne klubove ili u posebno izabrane kafane gde zaplove u oblake nostalgije, da bi izjutra bili Beograđani još više.
Svi su oni Beograđani, to je značajna prednost grada kada ih ima sa svih strana, mada su svi zajedno kritični i nepoverljivi prema svemu što nije njihovo delo ili što je zajedničko, a posebno ako im to stvara obaveze. Javni sektor ili opšti interes doživljavaju kao opterećenje i atak na lične slobode. Istovremeno su darežljivi i spremni da nesebično pomognu ako pojedinac ima neki problem. Beograd ima građane koji se ujedinjuju oko prevazilaženja nevolje i tada bivaju spremni na saradnju, razumevanje, pomoć susedu i mogu privremeno da potisnu lični interes i budu zaista građani. U svakodnevnim, običnim situacijama, ponašaju se drugačije, burno ističu lični stav sa uverenjem da je to jedina moguća istina bez koje će grad propasti. To je sasvim jedinstvena pojava u Beogradu, po tome se prepoznaje ali sleduje i pitanje: kako uopšte opstaju zajedno i kako bilo šta zajednički ostvaruju ?
Beograd odvajkada ima svoje, sasvim autentične pobune građana i na taj način, kad postoji ozbiljan problem ili kad je neko nerazuman, stvari uređuju zajedno. A dešava se ponekad, taman kad su stvari tako zajednički uređene, da opet svako zauzme svoju busiju i upropasti sve što je postignuto. Te pobune su uglavnom spontane, dovoljno je da se oko problema motiviše nekoliko pojedinaca, broj nije toliko važan, računa se stvorena energija. Svako individualno doprinosi pobuni, (jedanput je jedan dovezao svoj bager), odnosno, tu je individualno delovanje deo celine, pa je pobuna personalizovana i ima identitet. Svako u masi zadržava svoj lik i može se prepoznati njegov učinak i delo, kao posebno obeležije ukupnog angažmana građana. Međutim, sada su ušle u modu neke grupe koje promovišu svoje stavove tako što čak napadaju i ambasade ili sperečavaju parade, tvrdeći da time brane zajednički interes, ali pošto prethodno nisu pitani ostali, takav gest liči na uzurpaciju građanskih sloboda i opredeljenja.
Beograđani imaju svoj način života, ali ne jedan, zajednički, pre bi se moglo reći da su to različiti načini, jer svaki Beograđanin ima sopstveni, hermetičan i fokusiran samo na njegov svakodnevni milje, pa onda u sveukupnosti, u skladu i neskladu želja i namera, stvaraju taj beogradski način. I građanske slobode takođe, jer sloboda je kad neko živi po svome, kad je ne uskraćuje sugrađanima i usklađuje se sa njima, ali i kad zajednički podržavaju ili brane javno dobro i to je jednako važno kao i bilo koji lični poriv. Građanske obaveze u svemu tome se uglavnom preskaču i zaprepaste se, na primer, kad gradski dužnosnici poseku prelepe, više decenija stare platane na Bulevaru. Onda se jedni okupe, protestvuju i brane drvored, drugi na to ne obraćaju pažnju, ali odmah potom, ovi drugi Beograđani skoro se potuku otimajući se za besplatno deljene malecke sadnice zimzelenog drveća. Takvi događaji kvare sliku o Beograđanima, pokazuju da ima još nekoliko stepenika uz koje treba zakoračiti ne bi li se Beograđani zaista upisali u spisak koji im delegira pravo da se svi nazovu građanima. Tu se može tražiti odgovor na pitanje zašto Beograd bez obzira na neospornu vrednost urbane matrice, arhitekture ili gradskog pejsaža ne uspeva da polaže pravo na atribut autentične gradske sredine. Bez platana pogotovo.