Sluti da će biti crkva na Adi Ciganliji. Pop, protojerej stavrofor urbanističke provinijencije ophrvan nadahnućem ili njime pobeđen nije mogao da se odupre a da ne objavi javnosti Beogradskoj da mu je data od duha svetoga, samo njemu, ideja o izgradnji crkve od drveta na palubi isto tako drvenog broda. Tvorevinu svog nadahnuća nasukaće na kopno Ade Ciganlije, možda u blizini onog neuredno vetikalno pododenog kamenja na prevlaci ka Čukarici. Kazao je obznanjujući projekat da „… Brod predstavlja jedan od najranijih simbola hrišćanstva, koji prethode krstu, a simbolika lađe (mislio je sigurno na Arku) koja okuplja, spasava i odoleva svim burama i iskušenjima, očuvala se, posebno u hrišćanskoj pisanoj reči, sve do danas … „ i još je izustio „ … to će biti naša Sidnejska opera a brod nije na vodi (Arka je bila) jer nije primereno da se mi talasamo … „. Posle su tumači stavroforove poruke uočili da će nasukani brod crkvonosac na tom mestu biti neopisana atrakcija za vernike i posebno za turiste što znači da crkva ima nameru integrisanja u gradsku privredu, uznapredovala je i prilagodila svoj status duhovne matice svetovnom okruženju u skladu sa trendom opštenarodnog turbo-folk doživljaja izborivši svoje ravnopravno mesto u narodnoj novokulturi.
Zaista je to sasvim nova mogućnost za Beograđane, pristižući na Adu rekreacije radi, građani će imati posebnu priliku da se pri dolasku na ostrvo namenjeno za igru, razbibrigu i razonodu, pričeste ne bi li im to dalo snage da izdrže neduhovni rekreacioni napor ali i da se posle pri odlasku sa Ade ispovede, priznaju grehe koje tokom rekreacije počiniše i steknu oprost pa da mogu mirno i umirene savesti da nastave svoj život u gradu sve do sledeće prilike … na Adi. Čak i kad se ne pričeste, samo prolaženje pokraj nasukane građevine, broda sa crkvom, štrecnuće se i biti mnogo pažljiviji u činjenju greha koje se po kanonu mogu smatrati bogohulnim. Zaista se tek sada može sagledati idejna dalekovidost tvorca.
Da li se time Ada Ciganlija opredeljuje kao prostor pravoslavlja i postaje deo verske logistike za versko činodejstvovanje ili je ideja da se priopšti i da na znanje posetiocima drugih veroispovedanja da su dobrodošli ali, da bude jasno svima, u predeo pravoslavne rekreacije. Nasukani brod sa crkvom na palubi i krstom umesto katarke dosta jasnu poruku prenosi pa nije ni potrebno biti opismenjen čitanja radi.
Bez obzira što je ideja razgalila neke književnike i druge bogobojažljive, veri odane građane i suzu ljubavi i razneženosti a i odanosti na oko im isteralo, nije primereno niti opravdano uguravati verski objekat pa čak i kad ima osobenost turističke atrakcije sasvim neobične i originalne forme na ulaz u veliko rekreaciono područije Beograda jer tu ne pripada. Ima tu i neophodnih arhitekata koji su prilježno, ne vodeći računa o planu, urbanoj matrici, nameni zemljišta, etici struke i zdravoj pameti, priskočili da nacrtaju arhitektonski projekat za narečeni arte fact, podlegli su izazovu sasvim neobičnog i nesvakidašnjeg zadatka koji može da zameni rutinu svakodnevnice ali i podigne rejting na tržištu, bar u jednom delu javnosti. I o njima toliko.
Naravno, zapitaće se i gradska uprava oko dodele placa na Adi za gradnju, jeste nasukavanje broda ali jeste gradnja, temelji, pa struja, vodovod i kanalizacija, internet i telefon možda. U urbanističkom planu je zapisano da je to javno zemljište namenjeno javnom zelenilu baš tu gde je nasukavanje predviđeno a nameravana gradnja je investicija jedne institucije koja nije javna. Biće tema za razmišljanje pravničko i prateća glavobolja ako se vlast prikolni ostvarenju nadahnute popovske kreacije – kako dodeliti zemljište a da se ne dođe u nesklad sa zakonom koji baš takvu akciju ne odobrava. Može biti i drugih nevolja sa propisima, neophodno je obezbediti da vernici pri dolasku na službu božiju ili turisti koji bi samo da vide čudo neviđeno, pri ukrcavanju na brod crkvonosac dobiju pojaseve za spasavanje za eventualnu situaciju ako se brod otkači i otisne u vodu.
Sada se može očekivati zahtev drugih veroispovesti koje su ravnopravne i jednake kako zakon kaže, da ukotve svoje brodove sa objektima za molitve, možda i svemirske, zavisi od želja i potreba odgovarajućih crkvi kako bi dokazale svoju savremenost i naprednost. Mogao bi tako biti ostvaren jedinstven verski centar, jedinstven na planeti Zemlji, središte ujedinjenog bogomoljstva odakle bi se čovekoljubive poruke slale na sve strane a sve iz Beogradskog rekreacionog centra iliti Ade Ciganlije. Posle, mitska mesta ka kojima je vekovima hrlio hadžiluk ili druga mesta za ispoljavanje ljubavi ka raznim svevišnjima mogu da dožive opadanje posete. A na Adi, bujanje i prenaseljenost klanjajućih.
Kamenje na ulazu u Adu bije glas već koju deceniju koliko tamo stoji da je umetničko skulptorsko delo ali se građani dvoume, ima građana koji tvrde, ne bez osnova, da je to bedem i odbrana od tenkovske invazije na Adu Ciganliju i rekreaciju jer kad se narodu srpskom onemogući trošenje rekreacije, gotov je, možeš sa njim šta ti je volja. Zato će dodavanje drvenog broda crkvonosca kao simbola hrišćanstva u sadejstvu sa vertikalno pobodenim kamenjem pojačati odbranu rekreacije, te nasušne potrebe na kojoj nacija opstaje i time će se svakako onemogućiti oni koji ne misle dobro i koji žele da unište temelj narodnog opstanka.
Brod crkvonosac će biti na obali, dakle nasukan da li radi istrošenosti ili popravke korita i posebno krme, u svakom slučaju ne u funkciji plovnoj i to može biti nepovoljno jer oni što veru ne štuju i odani su ateizmu mogu reći da je i najraniji simbol koji nosi na palubi crkvu zanemoćao. Bilo bi bolje da brod crkvonosac, ako mu je postojanje neophodno, plovi rekom, da spaja Adu sa obalama i drugim adama pa se tako približi većem broju vernika, i turista naravno, ali pre svega da odnosi i pažljivo čuva na svojoj palubi sve te kreativne čudake koji Beograd na miru ne ostavljaju već svoju agresivnu i iščašenu nadarenost nama građanima pod nos svako malo podastiru.