Arhitektura je nastajala u iznudici odvajkada prateći predano i bez pogovora sve civilizacijske potrebe, iz toga proizašle zahteve i modele opstajanja. Nikada se nije dogodilo, u ma kojoj od prohujalih epoha, kao i danas uostalom, da arhitektura bude u neskladu sa modelom koji je tog trenutka preovladavao i kao takav određivao okvir mišljenja javnog mnjenja, uzuse i pravila ponašanja, vrednosti moralne, etičke, estetske, pa sledstveno tome i vrednosti ko kojima se arhitektura gradila. Nisu bile zaboravljene ni sankcije za ambiciozne sa povišenim nivoom adrenalina kojima je bilo tesno u važećem, društveno etabliranom ramu Bilo je tokom istorije gradova i arhitekture preklapanja modela opstajanja, jedni u nadiranju i drugi u zaostajanju bilo zato što su pobeđeni u nekom od ratova za teritoriju i robu ili su prosto zamenoćali, iscrpli svoje mogućnosti, nove sokove rasta nisu našli, presušili su ali nisu prestali da grade na temelju onoga gde su zastali a novi u osvajanju prostora zidali su svoje građevine obeležavajući zauzetu i osvojenu teritoriju.
Od Praoca do danas je tako bivalo i kada se prelistava po virtuelnom zborniku izgrađenog na planeti proteklih milenijuma potvrda o trajanju tog protokola izvire iz svakog ugrađenog kamena ili neke grane sa drveta otrgnute. U neprekidnom komešanju civilizacija za bolju poziciju stvaranje nove arhitekture se događalo upravo u vremena smena civilizacija, na ivici dodira starog i novog. Postojeće stanje duha i tla gradskog je bilo otskočna daska za nova pregnuća naprednih u iznudi. Promene su se događale iznenada i nenajavljeno, mada očekivano u izmaglici predugog i rutinskog trajanja. Sve posle tog čina bilo je trajanje, uporedo sa zatečenim koje onda, vremenom, ili nestaje zauvek ili se obeležava kao istoriska kulturna činjenica, posle nazvana kulturnom baštinom, zaostavštinom predaka. Posle se procedura ponavlja sa novim kulturnim modelom i proisteklim arte factima koji trpe pritisak nečeg još novijeg, pa se kulturna baština obogati novom i dodatom sadržinom.
Uporedo trajanje zatečenog i došavšeg, neprekidno međusobno trvenje i nadgornjavanje sa izvesnim ishodom u sagledljivom i poznatom ritmu je odvajkada način opstajanja arhitekture. Radikalno učinjeni arte facti i pojave sasvim novog u arhitekturi nisu česte, događaju se sticajem raznih okolnosti koje uslovljavaju ili iznuđuju njihovu pojavu i zatim tako obeležena zdanja obitavaju u urbanoj matrici kao znaci po kojima se prepoznaje kvart ili ceo grad. Većina vremenom gubi značaj nove arhitektonske reči i postaju deo svakodnevnice. Poruke koje su takva zdanja donosila u vreme nastajanja se utkaju u beskrajno gradsko vreme, traju sa njim usklađene sa zatečenim i mogu se sagledati i razumeti samo sa značajne vremenske distance.
Promena postojećeg i stereotipnog arhitektonskog iskaza i nastajanja promena u skladu sa novim potrebama ili unapređenih što je češće, ima u zemaljskom vremenu po planeti Zemlji bezbroj. U najrazličitijim oblicima i za mnoge svrhe, ali uobičajenim, kolokvijalnim jezikom koji ima naizgled ambiciozan cilj, ipak ne doseže u novi prostor i značajne promene, važno je da se promenjena stvarnost ne odmakne unapred previše. Zato je u prostranoj gradskoj matrici ljudskom oku teško da primeti sve nijanse promena, novo zdanje stasa i uznemiri oko na trenutak pa se onda vremenom utopi u urbani milje, nađe svoje mesto u ambijentu i posle nekog vremena izgleda kao da je oduvek postojalo baš na tom mestu.
Osim malobrojnih zdanja koja obeleže epohu neuporedivom lepotom forme, likom kome nije moguće naći izvor, nadvladaju vreme.i daju smisao urbanoj matrici, zauvek. Nastaju potrebom da se iskorači u neki novi prostor jer je postojeći zasićen, postao skučen sa bezbrojnim ponavljanjem rutina, poruka vladalaca više nije jasna i ubedljiva. Neophodan je novi, sveži signal o nameri opstajanja hijerarhije etabliranog sveta i podhranjivanju nade pratećeg naroda kako bi još prilježnije sledio dati, oveštali nauk o tom istom svetu. Na tom razmeđu iskorak se prvo dogodi sa zdanjima gde se narodu vera pokazuje i nameće, pa zaduženi za opstanak doktrine, u iznudici, dopuste Arhitekati da posegne u neispitani prostor svog talenta i moći ne bi li stvorili novi, spektakularan okvir u kome će dužnosnici da ponavljaju reči iz ustanovljene rutine. Gaudijeva katedrala Sagrada Familia u Barseloni ili Korbizijeova Chapelle Notre Dame du Haut u Ronšanu upravo to potvrđuju, stereotipna propoved traje u sasvim neverovatnim i fantastičnim zdanjima neponovljive lepote. Praotac tvrdi, njegovo iskustvo je neporecivo te se iskaz može uzeti zdravo za gotovo, da će se sadržaj i forma u sledećih nekoliko vekova uskladiti. I on je gradeći prvu nastrešnicu od grana i suve trave bio u nesporazumu sa nekim članovima plemena.