Ako se tvrdi da Beograd ima dušu, nije daleko od pameti da se onda u daljem potvrđivanju dođe i do toga da ima i telo, grad se tada iskazuje i pokazuje kao biće, u beskonačnom broju raznih bića, ovog puta neka je ljudsko, na primer. Nije neispravno, razvijajući dalje temu, zamisliti virtuelnu situaciju u kojoj se Beograd poistovetilo sa dečakom rođenim u Beogradu, gde odrasta i dalje čini svoj život, nigde drugde osim tu oko dve reke. Dečak Beograd, što mu je i kršteno ime, je iz stamene vrlo građanske Beogradske kuće, uzorno školovan sa svim pratećim prilozima, časovima stranih jezika, muzička škola, atletika za poneti da se ne zapati, časovi oratorstva i kulture ponašanja a sve sa ciljem da jednom kad doraste prihvati ulogu sledbenika u unapred prihvaćenom porodičnom Generalnom planu. Tako je moralo biti jer porodični građanski pedigre je besprekoran, pretci su respektabilni građani odvajkada i ni mrlju na prošlost nisu namakli, osim onoga što se nije moglo izbeći u uzbudljivoj i napetoj istoriji grada punoj izazova čemu se ni disciplinovani urbani žitelj ne može ili nije mogao odupreti. Životopis dečakov je unapred obojen ružičastim tonovima, tako je i počelo, hodanjem trasama u planu obeleženim.
I taman kad je dečak stasao i zakoračio u karijeru koja je obećavala i bilo je šansi da porodica vrati uloženo sa kamatom, sve je pošlo nekako na gore, na dole i nije odgovaralo itinireru koji su pažljivo predvideli u usvojenom planu. Istini za volju, bilo je dopuna i izmena u međuvremenu a sa osvrtom na dnevne događaje u pokušaju da učine dečaku život lakšim i pročiste put ka konačnom uspehu. Sve je zastalo, propadanje plana je bilo očito, nikako da napreduje, dečak je rasipao energiju i pojavljivali su se znaci lošeg ukusa a vaspitanje poneto od kuće kao da nije imalo dovoljno efekta. Dolazio je kući veoma kasno pa je ujutro bilo problema sa vremenom za planom predviđene aktivnosti, podočnjaci, pušenje cigareta i mamurluk koji u specifikaciji plana nije bio predviđen. Lepo vaspitana, takođe školovana devojka po koju je dečak odlazio da je preuzme od njene mame kad bi je izvodio na koncert ozbiljne muzike i koja je planom predviđena da ga usreći i donese miraz sve se manje pominjala i rezervisane karte za premijere su propadale.
Porodici i tvorcima Generalnog plana jedno vreme nije bilo jasno o čemu se radi, odakle potiče razlog za usporavanje, sve dok najstarija tetka koja je imajući dovoljno vremena, započela da prati dečaka prerušena u vrapca. Nije trebalo mnogo vremena da iskusna gospođa pronađe uzrok i to sasvim u blizini. U komšiluk je doseljeno nekoliko porodica sa ljudstvom iz drugih, pribrdskih krajeva; energični ljudi, puni životne snage, bez mnogo škole osim životne dobro savladane, veseli, odvažni i neopterećeni lekcijama i pravilima građanštine iz porodičnog Generalnog plana. Dečaku se dopala neobavezna atmosfera koju su došljaci stvarali ali i lako i brzo rešavanje svih problema sa kojima se on teško nosio postupajući po protokolu iz plana. Prihvatili su ga u svoje okrilje, bio im je neobičan i zanimljiv njegov pipav i obazriv, pun straha od povređivanja normi pristup životu a posle su se sažalili i počeli da ga poučavaju efikasnosti i objasnili su mu da je on jedinka, neponovljiva i samosvojna i da ima sva prava da realizuje svoj život putem koji je za njega probitačan, a gunđala okolo, neka ih. Otkrio je sebe, iščupali su ga iz nagomilane i komplikovane planske procedure i pokazali da ima i drugih puteva za opstajanje, osim po krutim građanskim pravilima.
Dakle, tetka je obavila svoj zadatak i poslala stereotipnu i nekorisnu poruku planerima o tome da je dete upalo u loše društvo. Dečak je neko vreme skrivao otkriveno saznanje iz komšiluka a onda, ohrabren nesnalažemnjem ukućana i očitom nemoći da se nose sa nastalom novom situacijom, predložio da se usvojeni plan ostvaruje ali na slobodniji način, da se postupa i reaguje in momento na svaki izazov čak i kada nije u skladu sa parametrima i procedurama iz plana. Tako se brže dođe do cilja a na pitanje a ako sam cilj bude ugrožen rekao je da i cilj nije večan već je podložan izazovu i htenju koje nadođe jer samo tako može biti realaln životni cilj.
Dečak je odrastao, proteklo je vreme u kome je neprekidno bio nespokojan, razdiran obavezujućim porukama iz plana, domaćim vaspitanjem i novim životnim principom iz komšiluka. Gledao je kako se gradski kvart i urbana matrica koju su njegovi pretci izgradili i u kome je odrastao menja dogradnjama, pomerenim ogradama ka javnom prostoru, parkiranim autima u malom zelenom skveru na uglu i raznim drugim novotarijama iz komšiskog repertoara. Mislio je da je to u redu jer sve se menja i ništa nije večno, prihvatio je novo okruženje, navikao se, Generalni plan je zapamtio kao deo svoje prošlosti i bio je skoro siguran da je to jedno anahrono i prevaziđeno viđenje grada, utegnuto i kruto u neskladu sa svežim životnim sokovima koji su napajali grad.
I onda, već kada je u poodmaklim godinama počeo da se kreće uz pomoć štapa zbog kostobolje, sledio je šok. Deca onih komšija koji su mu promenili vizuru na grad počela su da ga popreko gledaju, zaobilaze u mimohodu i govore okolo da ne mogu podneti tog divljaka koji zagovara slobodno tretiranje gradske sredine i akcije u neskladu sa Generalnim planom. Ustanovio je da oni misle na Generalni plan koji je on davno napustio i stavio u policu sa dolkumentima iz prošlosti, te se osetio pomalo usamljenim.