Beograd je stari grad, kažu preko hiljadu godina kako se spominje i za to vreme nastala je kroz bezbroj promena urbana matrica, prvo po grebenu od Kalemegdana ka Terazijama i posle sve do Vračara i nazidalo se unutar nje tušta i tma zgrada, rušilo se vremenom samo od sebe ili se neko oko toga pobrinuo, milom a bogami bilo je i sile. Uprkos svim turbulencijama i pošastima koje su se oko Ušća nadvijale mnogo toga je preteklo i grad je to nasleđivao vekovima kao svoje sopstveno nasleđe i zaostavštinu. Nekada o zaostavštini nije vođeno mnogo računa, uglavnom su vlasnici, bilo da je to država, grad ili domaćini, određivali šta je za čuvati a šta može da se promeni i grad je rastao podstican uglavnom njihovom voljom i potrebama. Posle je nadošla nova forma civilizacje znatno uznapredovala, pretežno sa zapadne strane i ustanovljeno je da u nasleđu postoje neki arte facti čija pojava prevazilazi uobičajene i stereotipne arhitektonske ili urbanističke vrednosti, uočeno je da se može pročitati iz toga šta se i kako tokom istorije događalo sa gradom i u njemu, pokazuje vrednost pregalaštva predaka i lokalni kulturni model po epohama. Onda je sledilo kanonizovanje zaštite delova nasledstva za koje je ocenjeno da zavređuje i tako sve do danas.
Zaštita Beogradskog gradskog istoriskog nasleđa je kao što metropoli dolikuje organizovana posebnom službom – institucijom koja se brine o prošlosti grada – u ovoj priči, posebno o urbanoj matrici i arhitekturi. Mnogi krajevi grada i zgrade pod njihovom paskom, uglavnom tamo gde oni misle da je gradska istorija zabeležena, našli su mesto u knjizi Posebnih pa znatiželjnici i radoznalci mogu u šetnji tuda i svuda čitati gradsku prošlost i način kako je Beograd nastajao. Institucija zadužena za zaštitu radi svoj posao, brižno i u skladu sa pravilima, tu je naravno prisutna i činjenica da se život neki put ne može striktno tumačiti na taj način, isključivo pravilima i normama, pa usled toga slede i nedoumice. Ima i trenutaka kada zaštitnici ne mogu odoleti argumentima raznih molilaca pa ustanove novo tumačenje istoriske vrednosti te je stave u kolonu za moguću zamenu kako bi neki novi, dakle veći, mnogo veći objekat ili široka ulica mogli biti sazidani i to se objašnjava i tumači kao početak nove istorije tog lokaliteta u gradu. Onaj od pre neki dan ostaje pohranjen u arhivi uz veoma stručna objašnjenja zašto mu je promenjen status i sudbina.
Ali sve to oko zaštite i kada se zgrade čuvaju kao oči u glavi i kada se ponekad, srećom retko, bar na jedno oko zažmuri ili se na čas okrene glava na drugu stranu da bi se otkočilo privremeno utegnuće vrata je rutina i kao svaka rutina deluje i radi bez emocija. Mnogo je zanimljivije da pored institucija i životu bliže postoji i jedan drugi, paralelni način zaštire gradskog istoriskog lica a koji sprovode građani brinući se o arhitekturi, urbanizmu, javnom prostoru i ambijentu Beograda, ali pre svega o svojoj imovini u vidu nekretnina na koje polažu pravo i tu ima emocija duhovnih ali i lukrativnih.
Započelo je pre neku godinu, možda i deceniju kada je obnarodovana vest da će se zakonom o restituciji zemljište i zgrade, sve oduzeto posle Drugog svetskog rata u zanosu pravljenja narodne države vratiti starim vlasnicima. Od tada je njihovo građansko angažovanje postalo uzorno aktivno u očekivanju da država konačno taj zakon donese. Naravno ne treba ni državu uvek cepidlački ocenjivati sa minus, jeste sramota što do sada to nije učinila ali treba misliti i na njene potrebe, jer da jeste onda bi političari izgubili jedan važan stav za ponudu prilikom izbornih kampanja.
Dakle, Beograđani zdušno prate planiranje grada i na mnogim mestima, posebno u centru grada se trude da uspore donošenje planova, ne da ih odbace jer kao odgovorni ljudi razumeju neophodnost uređenja svog kvarta, ali bar da odgode urbanističku priču dok narečeni zakon ne počne da čini pravdu u prostoru. Veruju da će tada svoju vraćenu imovinu kapitalizovati na bolji način, pre svega u svoju korist. Zaštitu gradske istorije koju vide i doživljavaju, što je ljudski, prvenstveno kroz prizmu svoje parcele i zgrade, te koriste zaštitu kulturnog dobra kao odbrambeni argument, uključuju se u priču često dovodeći u sumnju predloge institucija, ne bi li zbunili urbaniste i bar malo odložili usvajanje plana. To je tako kada se radi o materijalnoj strani života i za svaku pohvalu je građanski angažman i njihova budnost i iskorak u realni život. Zaista, konačno nešto normalno, na pragu demokratije, istina je da nedostaje malo od građanske odgovornosti, zasad su stigli samo do prava ali na vidiku je velika šansa za budućnost Beograda o kome će i njegovi žitelji da vode računa.
Taj paralelni način zaštite ima i drugi vid. Beograđani štite i neki stari, sasvim ruinirani, zapušteni i zaostali deo grada, iznoseći različite argumente zašto je nužno da se upravo taj kraj ili zgrada zaštite kao spomenik gradske prošlosti. Nije takav stav uvek u vezi sa lukrativnim namerama, to je u sferi ličnog i emotivnog, nije racionalno i egoistično je, jer oni štite tom prilikom svoju vlastitu, sopstvenu autentičnu prošlost, svoja sećanja na vreme i godine provedene upravo na tom mestu. Pokušavaju da održe i očuvaju prostor kao virutelni ambijent, kao zaštićeno mesto gde pohranjuju svoja sećanja, svoju ličnu istoriju, to je kao nekakav muzej senki i snova. Beograđanin, svaki posebno, ima u toj priči svoje sopstvene odaje i u tom samo njemu znanom i pristupačnom svetu on opstaje i traje. Beograđani čuvajući svoj stari kvart čuvaju svoju životnu priču iz prošlosti u najlepšim bojama, neki put pomisle da to i nije bilo uvek tako svetlo ali brzo se vrate u svoj rajski vrt i posle ne dozvoljavaju ni samom sebi da drugačije misle. Onda, iznenada dođu neki ljudi koji nude blagostanje ne bi li na mestu gde se čuvaju uspomene gradili novo. Branioci uspomena se bude, napuštaju svoj idilični muzej sećanja, pristupaju realnosti i postaju saučesnici gradograditelja novog ambijenta na mestu onoga što su do maločas štitili, ne zaboravljajući ipak ništa od predhodnog života, odnose sve to sa sobom pre pojave bagera.
Kasnije u novom ambijentu, možda na sasvim drugom kraju grada, u novim stanovima stvorenim i nabavljenim od prodaje scenografije u kojoj je san do nedavno čuvan, prizivaju se i prepričavaju sećanja. Ali tu se priča ne završava, beskrajna priča o gradu i trajanju ne samo zgrada več i onoga zbog čega one ustvari i postoje – života koji se u njima događa – neprekidni film neodređenog žanra i nekonzistentnog scenarija, zabeležen u mislima o prohujalom, virtuelni trag predhodnog prolaženja gradom.
Sa naslednicima je pomalo različito; mlađi to drugačije doživljavaju i zadovoljni su novom imovinom i ambijentiom, što ne sprečava one prve da i u novom prostoru čuvaju sećanja na stari kraj i nikada ga ne prežale, a i kako bi, to je kao da se odriču svega što su peživeli, jer sećanje pripada samo onima koji su ga doživeli. Ambijent, stari ili novi, bez Beograđana koji u njemu žive bitno menja svoje biće i promenom stanovnika, odlaskom starosedelaca i dolaskom nekih novih to više nije onaj deo Beograda koji je nekada bio. Ambijent nije samo skup zgrada, zelenilo ili širok vidik, ili kafana na ćošku. Njega nema ako nema više sećanja i ako se prošli događaji zaborave, oni što se dogodiše na tom tlu i kvartu od kojih je načinjen grad.
Grad se ustvari tako menja i uvek je iznova stvoren, ambijent je tamo gde su sećanja u svesti Beograđana, uvek, bez obzira što je sve promenjeno, zgrade i ulice i neko novo drveće umesto ondašnjih, i bez obzira što su starosedeoci otišli, oni sa nekog drugog mesta nadziru i čuvaju nekdanji ambijent, prizivaju ga i nanovo oživljavaju, pa je Beograd mnogoslojan, ima raznih ambijenata na istom mestu paralelno sa onima koji trenutno zauzimaju prostor. Zato je Beograd lep i ispunjen i dugo se nije znalo zbog čega je tako, sve dok ove redove nisam ispisao. Uostalom Serge Reggiani je u jednoj pesmi otpevao da Venecija nije tamo gde je već tamo gde si srećan.