Čubura(1) je iza Hrama Svetog Save na početku beogradskog grebena, gleda pravo ka Kalemegdanu a sa druge strane je Kalenić i Neimarska padina i stekla je status neupitnog kultnog mesta u centru Beograda mada je započela svoje beogradsko žitije kao jedna od periferija. Živeli su tamo građani razni i zanatlije, Beograđani kažu da je bilo i pesnika, slikara, boema, a bile su i kafanice gde se ogovaralo i recitovalo, onda prizemne kuće sa baštom i voćkom uz dvorišnu česmu. To je vremenom nekako iščilelo a da Beograđani iščeznuće nisu na vreme primetili što je inače, da nije tužno, rekli bi osobina Beograđana ali pošto je tužno kad nešto tako lepo odlazi reći će mana koja se ponavlja odvajkada. I dalje Čuburci, kad su shvatili da im se desila neka nova urbana sredina, uprkos onome šro vide svako jutro žive virtuelnu Čuburu iz svog sećanja koje nekiput poprima mitske mere kad ih naveedu da o tome govore. Ali samo kad govore.
Među stare autentične zgrade udenule su se i takozvane privremene sa ograničenim rokom trajanja uz odrednicu „dok se teren ne privede planiranoj nameni”, neprilične zgrade nastale u poslednje dve decenije i postale su deo kultnog mesta pa se i one brane i štite kao da su tu od pamtiveka. Među Čuburcima vlada uverenje: ako se ukloni i ta privremenost koja je svojim trajanjem izborila pripadnost Mestu, ukloniće se i „onaj” duh i lik Čubure. Ne čudi ta čežnja za prohujalim i onim što je preostalo jer se time dokazuje da sve to nije iznebuha palo tu, u centar grada i da je to jedan stameni građanski kvart preostao uprkos svim promenama što se Beogradu desiše za proteklih stotinak godina. Istorija i jedan na jedan. Ali, pošto se ovde sve prečesto menja prošlost se, ma kakva bila, preinači u značenju, činjenice se nekako zanemare i skrajnu pa onda Beograđani nemaju za šta da se uhvate, imaju osećaj kao da su tu od juče a o štovanju građanskog manira nema ni govora. Pošto, naravno nisu tek pristigli, ta čežnja je nešto kao hvatanje za slamku kada nema drugog izlaza za samopotvrđivanje što je jedan od važnih preduslova za opstanak građanstva u gradu.
Čubura koja nastade u svoje vreme kada je onaj vidoviti kupio zemlju između Čuburskog potoka i Vračara, isparcelisao je i prodavao placeve siromašnijim građanima koji tu izgradiše svoje male kuće. Tako nastala urbana matrica sa posebnim ambijentom počela je da se menja između dva rata kad su bolje stojeći Beograđani počeli da grade neke malo veće kuće na mestu sasvim malih a onda i još veće kako im je posao napredovao i stigoše negde pred Drugi svetski rat do petospratnica koje su štrčale kojekude između prizemljuša i ličilo je da će i one male porasti do te visine. Potom je izbio rat pa je sve stalo, a ostale su te retke petospratnice među onim iz devetnaestog ili početka dvadesetog veka. Između dva rata počela je izgradnja Hrama i plan je predviđao da se oko njega grade mnoge značajne zgrade namenjene crkvi i da urbana matrica klasično tada smišljena kako već odgovara takvom mestu, prati značaj tog nacionalno verskog mesta, čiji je važan deo trebalo da predstavlja Čubura. I to je rat zaustavio, a posle rata i nova vlast, i kad je nanovo nastavljena izgradnja Hrama i sprečena izgradnja Vračarskog bulevara, sve se najednom otelo kontroli. Uprkos planovima, onim iz početka devedesetih kada je predviđeno da se ne može graditi kuća višlja od tri etaža sa potkrovljem i da pola svake parcele mora biti zeleno. Bilo je to u skladu sa idejom da se očuva na neki način ambijent i da se urbana matrica ne menja bitno a da se omogući osavremenjivanje gradskog kvarta. Čuburci, ali i drugi koji su tu našli mesto za svoje inicijative, nelagalnom gradnjom su izmenili inicijalni lik ovog kvarta uprkos planu, grad je prevideo iz nekih razloga takvu delatnost; zanatljije i male kafane, tradicionalna dvorišta uz kuće, zaštitni znak kraja, odstupili su i prepustili prostor ljudima koji su imali neku drugačiju viziju kreiranja ovog dela grada.
Sećam se kada sam početkom devedesetih na javnoj raspravi branio pred građanima plan Vračarskog platoa većina je bila protiv jer tada je zemljište bilo u ingerenciji države i raseljavanje radi nove izgradnje je podrazumevalo da se ljudi mogu raseliti bilo gde, u Žarkovo na primer i ljudi su prirodno želeli da se odbrane a jedina mogućnost je bila da se plan ne usvoji i koristili su u tu svrhu argumente o zaštiti „duha” Čubure i uopšte o zaštiti svega tu postojećeg. Posle koju godinu nova verzija plana kada je ukinut Vračarski bulevar koji je nekim starim planom predviđen da prolazi kroz sred tog prostora i razbijao ga sasvim, građani su opet bili nezadovoljni novim predlogom plana jer su visine planiranih zgrada ostale na onih tri ili četiri etaža, tražili su da sve to bude višlje sa više metara kvadratnih. Razlog je jednostavan i prihvatljiv, naime, zakon je izmenjen i više nije bilo moguće rušenje i raseljavanje bez saglasnosti vlasnika kuće. Prirodno, hteli su povoljniju poziciju na tržištu i pojačanu ponudu. Tada o „duhu”Čubure i gradskoj istoriji nisu preterano pričali, osim časnih izizetaka, nekako je ta tema arhivirana.
Zatim je došla tranzicija i zemljište je postalo vraški skupo i traženo, posebno neposredno uz Hram i blizu Slavije pa su Čuburci, prirodno kao dobri domaćini koji su sačekali svoj trenutak, krenuli da prodaju svoje kućerke i placeve, one iz mita, zajedno sa svojim uspomenama. Uz primerenu naknadu počeli su da se iseljavaju, ili da dobijaju nove stanove u samoj Čuburi i da žive tu, ali i da nastavljaju da brane mit pobrkan sa realnošću i tako nekako opstanu u svom virtuelnom intimnom prostoru. Sa druge strane, novi klinci, potomci ili došljaci, potpuno ravnodušni prema starom duhu Čubure, klinci koji registruju samo realni okvir, počeli su neprimereno glasno da iskazuju da im, pored novih zgrada i arhitekture prepisane iz časopisa zapravo smetaju one stare kuće iz prve graditeljske inspiracije predaka Čuburaca, kojih je inako sve manje.
Sve u svemu, ta promena u pristupu urbanom miljeu Čubure nije licemerje Čuburaca, prirodno je da se želi bolje, to je svrsishodan proces i hvala Bogu da je došlo to vreme. Ali nostalgija za ambijentom, nestalim ili u nestajanju, i dalje je jaka, možda ih tišti osećaj krivice što je godinama branjen mit olako prodat za novac. Urbanitet kraja se neminovno menja, učesnici u tome, Čuburci, ponašaju se sasvim kooperativno i normalno, ali uz podsvesni osećaj da su nešto izdali, da su odstupili mada za to nemaju razloga jer delaju u skladu sa novim kulturnim i društvenim odelom. Sve se to dešava veoma brzo kako to već biva u ovom ludom vremenu gde se nema časak za razgovor sa samim sobom pa je teško naći meru između duhovnog kao što je mit o Čuburi i materijalnog kao što su investicije i ponude koje se teško mogu odbiti.
Odstupnicu pruža urbanistički plan. Građani iz njega crpe mogućnost za nekakav, kakav takav, izgovor: eto šta ćemo, plan je tako odredio, šta smo mogli. Prilježno slede plan, nemaju primedbe kada investitor uprkos planu na neki čudan način uspe da poveća zgradu za po neki etaž bez obzira na uske ulice gde te visoke zgrade stvaraju sasvim drugačiji, ne baš prihvatljiv ambijent.
Opet su Čuburci, uostalom kao i drugi Beograđani na nekom drugom mestu gde se događa slična promena, raspeti između dva sveta i dve potrebe, ali umeju oni to da prebrode i biće to neka nova Čubura za koju godinu, i ona će, takva nova, u budućnosti biti opet kultno mesto koje će Čuburci, neki sasvim novi, braniti od svake želje i ideje za promenom. Ali posle urbanog loma koji je nedavno preživljen, sve će u biti mnogo lakše i biće opet prepoznatljiv gradski kvart sa kultnom provinijenciojom a oni što dođoše i sve promeniše i kad dovoljno vemena protekne steći će status Čuburaca. Tako je to sa gradom, tranzicija bogu se ne moli a o istoriji pojma nema.
(1) Чубура потиче од насеља око извора Чубурског потока. Овај поток је је затрпан негде 20-тих година 20. века, мада га старији становници још увек памте и долину Јужног булевара називају „поток”. Са друге стране „потока” почиње брдо Врачар. Занимљиво је да назив Чубура потиче од истоимене турске речи која је представљала врсту биљке која је била распрострањена у близини потока.