Postoji uverenje da građani Beograda poseduju urbano obrazovanje sticano vremenom ili u najmanju ruku budu, ako poneko nije bio pažljiv i prilježan na časovima, obavešteni u najkraćim crtama o elementarnim pravilima života u gradu ne bi li zajedno, oni i grad, nekako opstali. Najčešći slučaj kada mnogi ostaju uskraćeni za naobrazbu o ovoj temi se dešava kada mama i tata propuste na vreme da ih obaveste o postojanju nekih pravila za vladanje u gradu te odu u gradski život tek tako, nedovoljno opismenjeni. Potom, ipak se pokaže potreba za bilo kakvim znanjem i onda posle dodatnih časova i provođena određenog vremena u gradskoj vrevi jedne ili dve generacije bar i upražnjavanja građanskih aktivnosti u urbanoj matrici, može se govoriti o začetku urbane kulture, neophodnog pomagala za život građana u Beogradu. Posle toga, dalje školovanje u oblasti urbane kulture i nije posebno zahtevan napor, postane način mišljenja, deo svakodnevnice, podrazumeva se, kao vožnja bicikla jednom naučena, okreću se pedale i stiže se na ciljano mesto.
Urbana kultura u delu planete koja se naziva civilizovanim svetom prepoznaje se po mnogim činiocima, među njima su važni a navedeni bez posebnog insistiranja na redosledu: tolerancija i ne ometanje sugrađana i njihovih životnih navika, poštovanje privatne svojine pod uslovom, naravno, da i oni okolo isto čine; odgovornost i briga o održavanju i negovanju okoline da bi bila prihvatljivo ugodna i zdrava ne samo zbog razvijene ekološke svesti već i zato što privatna svojina tada dobija na vrednosti; javno delovanje gradske uprave, posebno kada se radi o javnim parama i obaveza učešća građana u planiranju javnih troškova, gradske matrice i ambijenta. Da, još nešto, nešto razvijeniji model urbane kulture dozvoljava da postoji i drugačije mišljenje, bez posledica na mislioce, naravno.
U Beogradu je, sledeći posebnost beogradskog grebena i prisustvo košave, drugačije. Uvreženo, lokalno, mišljenje je da se urbana kultura odnosi samo na potrebu odlaganja đubreta na određenim mestima, ne šaranja po zidovima posebno tuđim, ne parkiranje na zelenim površinama, ne upadanje preko reda, čišćenje snega sa svog auta ali ne i sa trotoara, odbojnost prema javnom dobru ali ne iz loše namere, o preglasnoj muzici odasvuda da se i ne govori. Ovo je svakako veoma sažet, relativizovan i zato podložan kritici i sumnji pogled na ono što čini urbanu (ne)kulturu, ali pošto je to većinsko mišljenje, ono ne sme biti zanemareno.
I nije se to sve tek tako desilo Beogradu. Naime, gledano po istorijskim trasama odvajkada, od epohe do epohe zaticalo se ovde više različitih modela urbanih kultura a opstajali su koliko i događaj koji ih je u grad donosio. Uglavnom je model zavisio od toga da li je stanovnik grada rođen u Beogradu pa se zove starosedelac, ili mu se (stanovniku) to dogodilo u nekom dalekom kraju iz koga je dotični u grad dospeo pa ga zovu došljak. Svako nosi svoj, vlastiti model urbane kulture kao zavetnu porodičnu fotografiju, kao samu bit sopstvenog identiteta. Ako se nje, kao takve, odrekne, čini mu se kao da više ne postoji. Ne može se smatrati bilo koja od tih modela urbanih kultura neprihvatljivim, ako se ne računaju neki ekstremni oblici, svaki je dobrodošao jer se tako podržava princip ravnopravnosti Beograđana što nikako ne sme biti ugroženo. Bez obzira što posledice upražnjavanja različitih modela ponekad ometaju jedan drugog pa to često dovodi do nerazumevanja pa i sukoba i da se to ne bi dogodilo izabrane su lakše forme za upotrebu, žmurenje na oko ili odlaženje sa lica mesta na neko drugo gde se onda gunđa.
Beograd je arena gde se neka građanska pravila odvajkada i nova doneta odnekud gde vladaju sasvim drugi adeti, susreću i mešaju, komešaju se nežno ili grubo, često se iz toga stvori neka nova forma i običaj, kompromis koji posle postane norma ponašanja. Tako nove norme nadvladaju one stare koje postepeno nestaju i stvaraju se novi, različiti oblici načina života u gradu, a urbana kultura poslušno sledi proces življenja u gradu umesto da njim upravlja.
U Beogradu je to prilično izraženo, ali je neosporno da novi uzusi u ovoj oblasti preovlađuju, i svi voljno ili nevoljno počinju da upražnjavaju to novootkriveno ili nametnuto, zli jezik bi rekao novokomponovano. Sveža krv je po prirodi stvari jača, veća joj je motivacija, oni Beograđani što su tu odvajkada izgleda da nemaju dovoljno energije da odbrane svoje viđenje urbane kulture, prepuštaju se inicijativi ovih drugih energičnijih koji se bore za opstanak. Posle se žale i gunđaju, skoro kao da uživaju u ulozi samoizabranog mučenika kome su drugi nametnuli pravila života u njihovom gradu. Bilo bi dobro i bolje za sve da se međusobno takmiče, ali to se ne radi jer utakmica podrazumeva i mogućnost gubitka, makar i sa malom razlikom. Zato, kada se radi o ovako važnoj stvari, bolje je ne preduzimati tu đavolju rabotu. Adrenalin se smiruje i samom prepirkom posle koje su svi pobednici, ili bar veruju u to. Posle, jedni kažu da Beograd gubi svoj identitet a drugi tvrde da su ga izvukli iz malograđanske učmalosti, udahnuli mu novi kiseonik i tako već dvesta godina.
Čak i sukobljeni oko pojedinih, nekih ili već kakvih delanja, navika, brige ili nebrige u jednom su ipak složni do mere koja se može prepoznati kao prihvatljiva i održiva. Nežni otpor prema onome okolo što je pravilo po evropejskim gradovima gde postoji jedan osnovni model urbane kulture a moguće je nadopunjavati ili po malo uz bezbrojne provere menjati ga jer ništa ne opstaje bez promena sa vremena na vreme. Stari Rimljani na to nisu obraćali pažnju pa im ode carstvo i gde su sada. Sve to navodi na pomisao mnoge Beograđane, kad bace pogled naokolo gde ih neprekidno upućuju na gledanje i učenje i onda se uporede sa drugima odakle bi mogli da prihvate po nešto i malo unaprede svoje komšijsko okruženje, da je urbana kultura još jedno od oružja zle globalizacije koja nas, zamislite, unifikuje i čini bezličnim bićima bez identiteta, bez kreativnosti i bez svoga ja. Očito je da o starim Rimljanima ništa ne znaju.