Neki dan viđena je na RTS1 emisiju „OKO“ i tamo se pričalo o Generalštabu i sudbini te urušene zgrade na raskrsnici Miloša Velikog i Nemanjine. U uvodu razgovora voditeljka je izgovorenim tekstom ličila na navijačicu kluba rušitelja jer je nastupila sa stereotipnim frazama oko toga da je zgrada inspirisana kanjonom Sutjeske i onoj bitci koja se tamo desila a dodade još da je zgrada posvećena Bratstvu i Jedinstvu što beše onomad. Zaista bezobrazno netačno, Arhitekta Nikola Dobrović tako što nije izjavio niti napisao o motivima nastajanja svoje zgrade. Tek mnogo godina posle izgradnje neko je usput izgovorio tu glupost, možda neki general mučen nostalgijom ali verovatnije neki od nadobudnih praveći politički poen u borbi za ili protiv komunizma što godinama beše u modi, pa i arhitektura nije bila mimoiđena. Uostalom, svako ima pravo da bubne glupost ali ipak na nacionalnoj TV, politički neutralnoj (sic!) postoji obaveza da se uvaže činjenice.
Onda su puštali na toj neutralnoj (politički) TV sekvence iz raznih izjava pa vice premijer Vlade reče da on ne shvata čemu ta ruševina da tu stoji i da on možda nije sa ovog sveta jer takvu situaciju ne razume. Iskreno kazano, nema šta, ali preskočio je svoju visoku poziciju u Vladi i Min. Vojske, koja je još uvek korisnik zgrade, i da bi mogao da poradi na tome da se zgrada Generalštaba revitalizuje i dovede u stanje pre bombardovanja čime bi realizovao odluku iste, dobro de, predhodne Vlade o proglašenju Generalštaba za kulturno dobro. Ali kad šeik kaže da hoće neke pare da metne na tu lokaciju nema šta tu da se mudruje, dovedi bager i spakuj kulturu i istoriju arhitekture na otpad građevinskog materijala. Uostalom, ima fotke zaostale od pre bombi pa će da se vidi kako je to izgledalo i eto sačuvane istorije.
Zatim je neki tip iz Republičke agencije za imovinu govorio o skupom održavanju urušenog objekta koji se ne koristi, zatim se frljao sa ciframa, reče oko 90 miliona evara koji se mogu namaći prodajom uz uslov da se zaštita ukine jer kupac bi tu, možda, da zida nešto veće i savremenije. Ta logika je, istina pomalo piljarska, u redu po njegovoj takođe piljarskoj logici jer kupcu se u susret mora izaći kao u svakoj boljoj prodavnici modne galanterije ili ćevabdžinici.
Bila je i Gospođa iz Min. građevine a ona je govorila da je glavni razlog za rušenje spasavanje života prolaznika na trotoaru jer jači vetar može to sve da obali na njihove glave (reče lepo arhitekta Bojan Kovačević, po Lorensu Darelu, da su Srbi inače neustrašivi al se ipak pribojavaju promaje) a bili su i neki građevinski inspektori koji su to vizuelnom metodom, inače to se u stručnim krugovima zove „metoda parčeta oka“, ustanovili ugibe na konstrukciji i potencijal daljeg urušavanja, a rekla je i da su joj pokazali fotku koju učini neki prolaznik a uslikao je zmiju tu negde oko Generalštaba. Zaista su to pravi razlozi za rušenje zaštićenog kulturnog dobra, spasavanje ljudi od urušavanja i zmijskih ujeda. Dobro, posle je kazala da treba napraviti stručnu analizu, ozbiljnu, koja bi dala odgovore na pitanje koliko košta obnova i kakvo je stvarno i realno stanje zgrade, a najvažnije, da li su umanjena svojstva građevine zbog čega je proglašena kulturnim dobrom. Uz dužno poštovanje prema govornici mora se napomenuti da manipulacija nije u ovakvim slušajevima dopuštena jer Generalštab u trenutku porglašenja za kulturno dobro beše već urušen a svojstvo za kvalifikaciju u kulturno dobro je nesumnjiva i stručno dokazana arhitektonska vrednost pre bombardovanja.
Gospodin Bojan Kovačević, arhitekta, razložno je i argumentovano govorio o potrebi opstanka i revitalizacije zgrade Generalštaba iza čega stoji, za divno čudo i možda jedini put od kad se pamti, ceo esnaf arhitektonski. Saglasije je oko neupitne vrednosti arhitekture Generalštaba i urbanog miljea koji je njom formiran, oko slike gradskog pejsaža koji je postao znak prepoznavanja Beograda i zgrade koja je u to vreme, kada je projektovana bila uočena kao značajan iskorak u modernu na svetskom nivou. Naveo je da priča o tome da se objekat ne koristi i da nema prihod nije tačna jer se visoki deo objekta, uz Birčaninovu ulicu koristi i naseljen je nekim službama državnim. Takođe nije tačna priča da je ceo objekat ugrožen, ugrožen je samo onaj manji, sa leve strane Nemnjine do stare zgrade Generalštaba i njega treba rekonstruisati uz rušenje dela strukture dok objekat sa desne strane Nemanjine nije ozbiljno oštećen i njegova rekonstrukcija je moguća bez većih građevinskih poduhvata. Naravno cena revitalizacije i rekonstrukcije raste kako godine prolaze i biće još veća za koju godinu ako Vlada Republike Srbije i dalje nastavi da ne bude brižna i odgovorna prema kulturnoj istoriji na šta se sama obavezala.
Tako je „OKO“ u produkciji RTS medija proteklo u suočavanju dva modela. Jednog razumnog koji uvažava kulturne vrednosti sa geslom da te vrednosti ne mogu biti procenjivanje brojevima evara već da postoje mnogo važnije činjenice kojima se obeležava istorija i kultura naroda kako reče Gospođa Tanja Damjanović čiju je izjavu RTS ipak pustio u etar. I onog drugog, piljarskog, koji se ravna prema lukrativnim uzusima a koji se dokazuju palijativnim merilima po potrebi i manipulacijom činjenicama. Ono sa zmijom je tako postao jedan od glavnih dokaza.
Stvarno, nije pristojno za Vladu jedne države da poriče svoje sopstvene odluke, ovog puta o proglašenju zgrade za kulturno dobro jer to nije vezano za mandat i to ne treba da čini svaki put kada se pojavi prilika da se na pijaci zaradi neka parica. Tako velika šteta može da se dogodi kulturi, arhitekturi i istoriji graditeljstva. Neće se sada pominjati pitanje presedana, ako ovo Vlada učini, ukine zaštitu Generalštaba, onda se sve vrednosti realtivizuju i otvara put za trgovinu kulturnom zaostavštinom. Šta je sledeće na redu?
Sram neka ih bude.
Cini se da sudbina bombrdovanog Generalstaba zavisi od visestrukih uticaja. Koje ce vrednosti prevladati
– istorijska, kulturna, politicka, finansijska ili nacionalna?
Nadajmo se da ce razumnost biti pisutna kroz ovu debatu…
mada ce verovatno kompromis biti prihvacen… Bon courage!
Veoma je teško ovde izboriti čak i kompromis, ma kakav da je, jer su vrednosti pomerene i lukrativni impuls je trenutno u modi. Hvala na dobroj želji.