Odnos države prema kulturi je tema koja ne silazi sa štampanih stranica a ima o tome i na televiziji. U tim žalopojkama prve redove zaposedaju uglavnom Narodni muzej, Muzej savremene umetnosti, filmsko stvaralaštvo, teatri, zaštita spomenika kulture, izdavaštvo i tako bi se moglo još nabrajati a gde državne nadležne institucije, posebno Ministarstvo kulture, ne prate svoje obaveze i ponašaju se nedovojlno odgovorno nanoseći štetu kulturi, mada im je unapređenje kulture obaveza zakonom određena. U toj priči zaboravljeni su dragoceni pregaoci, ali ne manje važni, koji svojim ličnim naporom i delovanjem pokrivaju ogroman prostor realnog kulturnog života i doprinose, možda i više od onih prvih, da kultura opstane i ne potone sasvim. Galerije, male pozorišne scene, ateljei, umetničke radionice i druga mesta gde se stvara autentična kultura i promoviše su zapostavljena i ostavljena da se sama o sebi staraju i snalaze.
Jedna od tih koja ne dozvoljava da se plamen ugasi je galerija HAOS, uprkos nevoljama postoji i opstaje ali kako kaže umetnički direktor Gospođa Borka Božović galerija je možda pred zatvaranjem jer je bez podrške nadležnih, pre svega Ministarstva kulture ali i grada, dakle, ostavljena na cedilu grubo rečeno. Ne može da izdrži u tržišnom modelu koji je država pogrešnim mišljenjem i nerazumevanjem nametnula i delatnicima u sferi kulture.
Galerija HAOS postoji od 1995 godine, osamnaest proteklih godina promoviše u Beogradu posebnu umetnost, umetnost crteža pokazujući taj, najteži i nazahtevniji način komuniciranja umetnika sa okruženjem na preko 165 izložbi. Koncept na kome je galerija osnovana je pogled na kulturu crteža kroz vreme, izlagali su poznati i slavni ali i mladi umetnici kojima je HAOS omogućio da prvi put pokažu svoje umeće, nisu zaboravljeni ni oni iz prošlih vremena pa navođenje samo nekih od imena čije stvaralaštvo je viđeno u ovoj galeriji može da pokaže značaj tog neobičnog i hrabrog poduhvata.
Uroš Tošković, Mića Popović, Radomir Reljić, Ljubica Cuca Sokić, Predrag Koraksić, Radovan Kragulj, Dušan Otaševoć, Marko Čelebonović, Petar Omčikus, Vladimir Veličković, Džoja Ratković Gavela, Jagoda Bujić, Čedomir Vasić, Ante Marinović, Branko Miljuš, Miodrag Dado Đurić, Leonid Šejka, Lazar Vozarević, Ivan Tabaković, Miro Glavurtić.
Pored toga, u galeriji je ustanovljena nagrada „MIĆA POPOVIĆ“ za životno delo i dodeljena je Danilu Bati Stojkoviću, Predragu Koraksiću, Dušanu Otaševiću, Dušanu Makavejevu, Jagošu Markoviću, Ljubomiru Simoviću, Miri Stupici, Želimiru Žilniku i Vladanu Radovanoviću. Dakle, umetnicima ne samo iz oblasti likovnog delanja već stvaraocima koji su ostavili trag i obeležili kulturni model u vremenu i pomerili granice ka novom i lepšem svetu.
Tako je galerija, sa svima njima a iz zbog njih postala prepoznatljiv znak kulture u Beogradu, obeležije kulturnog Beograda koji, ako se nastavi nepostojanje obzira od strane države ne samo prema HAOSu već i prema svim drugim koji su osetili potrebu da ne stoje po strani, počeće da posustaje a ranije stvorene vrednosti mogu da budu samo deo urbane istorije zaostale u sećanju.
HAOS jeste privatna galerija, stvorena ni iz čega naporom i voljom posvećenih umetnosti i opstala je, ali to ne bi smela biti prepreka da Ministarstvo kulture i oni što se o kulturi u prestonici staraju pomognu opstanak kulturnog događaja koji je kroz vreme i svoj rad dokazao svoju vrednost šaljući dobru poruku o Beogradu. Uostalom po svetu države pomažu programe i projekte mnogih privatnih institucije kulture jer im je stalo da takvi pregaoci opstanu ali za to treba imati strategiju, koncept, imati volju i biti svestan značaja takovih stvari.
Galerija se zove HAOS ali unatoč nazivu u njoj je zavidan red i dobra energija jer ima koncept i visoko ustanovljenu lestvicu vrednosti, za razliku od institucija države nadležnih za kulturu koje su zaista u haosu upravo zato što do koncepta nisu još uvek stigli a na lestvici po kojoj se vrednosti postavljaju nedostaje nekoliko prečki, ali nikako da pozovu majstora da ih obnovi.
Pregnuće svih koji su svoj angažman na održanju galerije i onih koji su svoje umetničko delanje u HAOSu pokazivali ljudima protekle skoro dve decenije je previše važno za Beograd i srpsku kulturu da bi država a ne manje i grad dozvolili da to svetlo na kraju tunela u koji se kultura zaglavila upravo nedelovanjem a možda upravo i zbog trapavog delovanja države, bude ugašeno.
Sa druge strane ima vesti da se donacije i trošak za Bekute i tako to nalazi javni novac, pa za jedan koncert folk dive prilaže i daruje dovoljno od čega bi HAOS ili neka slična autentična kreacija mogla da opstane koju godinu. Farma, Veliki brat i slični treš uradci bivaju, nažalost, kod naroda prihvaćeni kao mera vrednosti i bivaju sredstvo za privođenje naroda gluposti i neznanju. Nije daleko od pomisli da je to deo koncepta nadležnih dužnosnika ne bi li gledatelje i i slušače lakše držali na uzici i vodali ih u pravcu koji su namerili ako uopšte znaju kuda to stiže.
Galerija HAOS je samo jedan primer kako se pogrešnim postupanjem države urušava umetnost, kako se zanemaruju stvorene vrednosti i kako se otvara prostor za novi (ne)kulrturni model u kome će doći do opšteg davljenja gde ni veštačko disanje, ako to potraje, neće biti od pomoći. Ili ipak hoće jer «Haos je iskon i prapočetak svih stvari» kako je rekao kineski filozof Fej Ku u III veku n.e. pa ima nade da će oni zaduženi za kulturu u svom haosu naći motiv i inspiraciju da se to posrnuće ne dogodi.
Edit: preporuka je da na Googlu pogledate galerija Haos