Gost Autor: Prof. dr. Vladimir Macura, arhitekta
Vladinoi pismo upućeno pre dva dana Milici Bogojević-Bobić naslednici autorskih prava na Domu štampe koji je projektovao njen otac Arhitekta Ratomir Bogojević, objavljujem uz njegovu saglasnost u celini.
Draga Milice,
Pridružujem se apelu protiv “rekompozicije fasade” Doma štampe koji si poslala.
Jednino što mogu da kažem jeste da je namera prekrajanja Doma štampe SVINJARIJA. Od investitora i nismo nista drugo mogli da očekujemo, to je po pravilu nekulturan svet, jos uvek teško alav na paru, bez osećanja bilo kakve društvene obaveze ili svesti o istoj.
Ali od društva arhitekata Beograda koje je dalo saglsnost na prekrajanje ?! ??? ?????… ipak je moglo da se očekuje malo više digniteta u ovoj stvari.
Milice, mislim da treba tražiti da DAB, ili SAS, promene svoje mišljenje. Kako su ga doneli, tako neka ga i promene. Treba videti po kom članu statuta (ili nekog pravilnika) su formirali rečenu komisiju i po čemu je ona donela svoju saglasnost.
Ako skupljaš ovakve izjave da bi ih nekome dalje prosledjivala, ili šta god drugo, molim te pridruži i ovu moju. Ako mogu nešto da doprinesem reci.
Srdačno te pozdravljam,
Vlada
PS: Evo u prilogu tekst protiv rušenja Generalštaba koji Politika nije htela da mi objavi. Kaže meni tamošnja zadužena žena: nisu oni zastupnici Generalštaba …
LEPOTA GENERALŠTABA
Tema rušenja-nerušenja ansambla Generalštaba arhitekte Nikole Dobrovića prikazana je od strane zvaničnika kroz nekoliko teza koje se mogu svesti na tri pitanja: a) zašto je ansambl proglašen spomenikom kulture nakon oštećenja (odgovor: mnogi objekti su proglašeni spomenicima iako su bili ozbiljno oštećeni) b) da li se više voli uređen ambijent raskrsnice Nemanjina – Miloševa ili zakorovljen Generalštab (odgovor je: uređen ambijent, ali to još uvek ne podrazumeva rušenje ansambla): c) da li se razume da je prodaja lokacije mnogo lakša ako na objektu ne postoji tabla da je spomenik kulture (odgovor: potpuno pogrešno, oni koji se zalažu za rušenje trebalo bi da vide, recimo, Nju Lanark Roberta Ovena, kompleks sa UNESKO liste),. Zanimljivo je da ni jedna od ustanova koja predlaže uklanjanje Dobrovićevog ansambla, izuzev autoriteta trenutne političke moći, nije posegla za ekspertizom koja bi pokazala čime raspolažemo, šta su izazovi, koji su mogući programski i oblikovni pravci, čemu treba težiti. Laičko znanje „srušićemo svinjac, napravićemo letnju kujnu“, koje se može primeniti u sopstvenoj avliji, apsolutno je nedovoljno za rešavanje kompleksnog pitanja budućnosti Dobrovićevog ansambla.
Ovde se susrećemo sa izuzetnim arhitektonskim delom kome se umetnička vrednost ne može oduzeti nikakvim vladinim zaključkom o ukidanjem statusa spomenika kulture koji ovaj ansambl danas ima. Nikako ne bi valjalo da neko pomisli da se nalazimo u zoni pevaljki, nekom se dopada ova, nekom ona, „a o ukusima se ionako ne raspravlja“. Suprotno, nalazimo se pred delom o čijim umetničkim vrednostima je i te kako pisano i raspravljano i to ne od juče (od kako se rodila potreba lakog namicanja novca prodajom zemljišta), već od vremena kada je ono i nastalo. Svojom idiosinkratičnošću Dobrovićev ansambl je povukao za sobom stotine naučnih rasprava i radova, profesionalnih studija i stručnih tekstova – njima se ovde iz razumljivih razloga ne možemo baviti – a koji su bili usmereni u različitim pravcima, od poimanja pitanja koje je arhitekta sebi postavio pa do sticanja „intelektualnog kapitala“ kroz izvođenje teorijskih, metodoloških i projektantsko-praktičnih pouka. Čak i da vlada Srbije donese odluku o rušenju Dobrovićevog ansambla, ona njome neće sniziti njegovu vrednost kao umetničkog dela, ali će pokazati sopstvenu nesposobnost, nedostatak imaginacije i inventivnosti da „školjku“ kulturnog dobra razume kao omot nove privredne aktivnosti, recimo, kako što su to shvaćeni objekti u kojima su danas Tete Modern, ili pariski Orsej. Da li je odgovarajuće ministarstvo, ili više njih (jer je ovde reč o kreativnoj industriji) i jednog trenutka napravilo ekspertizu radnog naslova „Generalštab kao estetsko-ekonomski pogon“ ili „Generalštab kao umetničko-finansijski generator“ ili… Naravno da nije.
Ali je zato iz vladinih krugova hladno najavljeno – a ta je vest daleko više uznemirila od Ilićeve izjave – da je u budžetu otvorena stavka za finansiranje raščišćavanja lokacije u ovoj godini, što će reći za rušenje ansambla. Iza ovakve odluke, ako je vest tačna, mora da postoji elaborat rušenja (reč je o krupnim građevinama velike kubature, u centru su grada, od tvrdog materijala, tražiće povremeno zatvaranje saobraćaja, pa odgovor na koje deponije se vozi šut itd) jer u suprotnom tender za izbor rušitelja neće moći da se sprovede. I sada se ovde postavlja pitanje, ako bi bilo tačno da ovakav elaborat postoji, zašto nije izrađena i studija opravdanosti koja bi po definiciji trebalo da ispita poduhvat sa svih aspekata, kako materijalnih dobiti i šteta, tako i nematerijalnih. U nedostatku toga, a u cilju rušenja ansambla, pribegava se oprobanoj tehnici omalovažavanja „žrtve“. Sada prisustvujemo fazi formiranja atmosfere nipodaštavanja vrednosti ansambla. Šire se priče kako nije jasno zašto je ta kompozicija proglašen spomenikom kulture, govori se da je reč o sramnoj udvoričkoj simbolici kanjona Sutjeske koju je Dobrović primenio kako bi se dokopao posla, priča se da je reč o ružnoj arhitekturi, a sve to pomalo iz usta zvaničnika, ali vrlo mnogo iz komentara novinskih članaka i blogova. Ovo je poznata predigra. Sutra, ako se ansambl stvarno sruši, današnji zagovornici rušenja će moći da kažu: videli ste i sami, narod ih nije voleo, zgrade su bile nakaze, nije šteta što smo ih porušili. Ali nije tako.
Ono što je ne mali broj ljudi rekao, ali što je u opštoj uzrujanosti nekako zatureno, jeste odgovor na pitanje zašto ovo delo treba čuvati. On se nalazi u samom biću grada kao opšte civilizacijsko planetarne pojave, a time i u Beograda kao članu ovog skupa. On je jednostavan: ansambl Generalštaba (kao bilo kog drugog spomenika ili izuzetnog dela) treba čuvati zbog toga što je zahvaljujući svojoj diverzifikantnoj lepoti jedan od fizičkih preduslova postojanja kolektivnog identiteta, u ovom slučaju zajednice koju zovemo Beogradom. Gradovi, kao posebna društva, svoj identitet velikim delom izvode i iz urbanog miljea. Da nema tog spoljnog podsticaja – „moj ćošak, moja kula“ – pojedincu bi bilo vrlo teško da pojmi onaj sistem društvenih, envajermentalnih, duhovnih i drugih obeležja koji je blizak i drugim građanima i po kome se on, pojedinac, ako ga prihvati, kao Beograđanin razlikuje od građana Budimpešte ili Tirane. Za razliku od Ja-identiteta, Mi-identitet je kolektivna imaginacija koja vremenom hoće, zavisno od okolnosti i spoljnih pritisaka, da jača ili slabi. Oblikovanje kolektivnog urbanog identiteta je milenijumski proces. Društva koja su tokom vekova nasleđivala Beograd ostavljala su narednima nešto od svojih zgrada, utvrđenja, ulica, da bi ih ovi nakon „razgledanja“ prihvatili ili odbacili, pa i nakon „korišćenja“ ponudili svojim naslednicima u daljem toku prenošenja vrednosti. Nažalost, Beograd je ne retko bio u prilici da sopstvenom voljom odbaci nasleđe (setimo se rušenja džamija), ili ga ne prihvati pod pritiskom okolnosti (setimo se razaranja utvrda Nikole Doksata de Moreza), ili ga izgubi kroz neznanje (setimo se neostvarene Dobrovićeve Terazijske terase), ili ga ignoriše zarad modernizacije (setimo se rušenja fabrike „Nestor“), ili, što je najgore, izgubi ga pod dejstvom bombi. Gubitci su veliki. Nestanak pojedinačnih kvalitetnih zgrada i ambijenata snižavao je identitet Beograda, njegovu samosvojnost, njegovu privlačnost, eksternu i internu, njegovu konkurentnu moć na tržištu urbane lepote. Što više vrednih objekata to višeg ličnog osećaja pripadnosti koje daje legitimitet kolektivnom pamćenju, a koje je dalje osnov fizičkog uspona grada i obnove urušenih tačaka.
Obnova Varšave 1945-1953 je briljantan dokaz te teze. I obratno. Reč je o povezanosti pojma kolektivnog pamćenja i identiteta sa pojmom urbane lepote. I korak dalje, samo se lepi gradovi – ako nam nije gadno da se služimo trgovačkim izrazima – „prodaju“. „Prodaje“ se Barselona, Beč, Bratislava, ali ne i Beograda. Beograd ne spada u tu kategoriju. Kod ovakvog stanja stvari ozbiljan arhitektonski komad koji je i dokaz trajanja grada i činilac održivosti urbanog kontinuuma mora da bude sačuvan. To važi kako za Baumgartenov Stari generalštab, ili za zgradu Vlade koja je obnovljena za par meseci nakon NATO bombardovanja, tako isto i za Dobrovićev ansambl. Razlike nema. Onog trenutka kada tu razliku uvedemo na opasnom smo terenu podržavanja gradske prosečnosti ili čak i nečeg goreg. Tada, ako sve to radimo svesno, ne bi trebalo da nas kosne opaska da imamo ružan grad položenom na prelepom mestu. Akcije rušenja Dobrovićevog ansambla doprinos je ružnoći Beograda.
Vladimir Macura
—–
direktor Urbanističkog zavoda 2000 – 2004