Grad sve više liči na binu sa dekorom a građani na statiste. I onda: Šta je grad i čiji je grad? Sa pravom je Inicijativa za (ne)davimo Beograd postavila to pitanje svima u gradu, vlastonoscima i građanima i očekuje se odgovor koji bi bio od pomoći da se prvo razume o čemu se radi a onda i zaustavi ili bar zastane sa različitim formama gradogradnje i gradorušenja koji su što se tiče Brograda na putu da izmaknu kontroli. Ovde je mnogo toga što je u vezi sa akcijama oko razvoja grada izvrnuto naopačke i to po nekoliko puta stvarajući, posebno građanima nejasnu i maglovitu situaciju. Gradske vođe ne doprinose da se stvar razjasni, vlast (gradska) se ponaša kao isključivi vlasnik grada a građani, pomalo i svojim ponašanjem i izostankom delovanja osim nekih izuzetaka, oni su skrajnuti, izmešteni iz priče o planiranju grada a posle i same gradnje.
Grad čine ljudi, građani i građanke sa sve njihovim podmlatkom, grad stvara njihov način života u gradu, kako komuniciraju, gde kupuju, sa kim se druže, gde rade, u koji bioskop idu ili trule kod kuće blejeći u tv ekran a ne zgrade, naselja, opera, tržni centar najveći u Evropi, metro. To je samo okvir, mesto gde građani ostvaruju svoje bitisanje u gradu, scenografija na pozornici u kojoj se život građana odvija a oni pišu i ostvaruju libreto. Bez njih i njihovog delovanja, izgovaranja a zatim i slušanja njihovih reči o gradu, grad je prazna ljuštura, uzalud načinjena scenografija. I nije važno da li je u pitanju Trg Republike ili neko drugo mesto u krugu dvojke, Beograd na vodi ili neki od slamova u okolini grada, svaki od tih krajeva gradskih ima svoj ambijent, svoj nepatvoreni i autentični identitet stvoren od građana koji tamo žive pa je pouka koja se ne sme preskočiti da svugde tamo žive ljudi i stvaraju gradski ambijent, naravno, u svakom gradskom ćošku drugačiji i poseban. To pre svega čini grad gradom i očuvanje ili unapređenje stvorene raznolikosti je uslov nad uslovima za očuvanje i napredak grada, pa i Beograda. Forma je, dakle, važna ali nije presudna, nesporno je daona može doprineti estetskoj sferi, unaprediti tehnologijom urbani milje ali ipak, u svim pomenutim gradskim zonama život građana i njegov ritam i sadržaj čini prostor gradom, centar ili slam sve jedno. Upravljači to nisu razumeli, grade, na primer Beograd na vodi, na svoju ruku i zadovoljavaju svoj interes a onda nude to građanima kao neku binu sa dekorom za odigravanje predstave ali bez libreta, glumaca i pevača i najgore od svega: i hor je zaboravljen.