Važi priča je da je Beograd prljav grad i to veoma zaprljan. Na ulicama, trgovima, parkovima, u haustorima zgrada, posvuda je đubre, kese, pikavci, hartije raznih boja i formata, izmeti kućnih ljubimaca ali ima i starih građanima nepotrebnih stvari, nameštaj, crkli aparati i svašta još. Okolo grada, uz saobraćajnice divlje deponije veoma raznovrsnog otpada, građevinskog, poljoprivrednog i rečeno pojednostavljeno svega što više građanima i preduzetnicima nije potrebno te se toga ratosiljaju ostavljajući bilo gde pa to čini da prilazeći Bogradu biva jedan sasvim posebna ugođaj za ljubitelje neobičnosti.
Gradska služba zadužena za čistoću radi nekako svoj posao, čisti, odnosi bačeno ali ne postiže, građani su agilniji i prilježniji u poslu zatrpavanja grada otpadom te čistači nemaju šanse da ih pobede. Dobro, nisu oni savršeni, odlikuju se manama kao i svi drugi ovde ali se ne može reći da nisu u akciji, u Beogradu sa ovakvim navikama građana, neuspešnoj. Čiste metlama trotoare, sakupljaju bačeno, sa vremena na vreme prođu sa onim šmrkom i prazne kontejnere svakodnevno. Posebno su zanimljivi oni kontejneri po trotoarima koji su pre neku godinu instalirani ali ispalo je da su loši, onako novi i tehnološki napredni, podzemni, raspali su se vrlo brzo, popravljali su ih ali bez uspeha, ipak, stari kontejneri, nadzemni, su preživeli i obavljaju kako tako svoju funkciju. Ali i pored jednih i drugih su gomile otpada, građanima je jednostavnije da bace koješta pored kontejnera nego da se gnjave sa poklopcima. Ima i onih, građana, posebo u višespratnim zgradama, što se još jednostavnije i konfornije oslobađaju od nepotrebnog viška stvari, bace kesu ili već šta kroz prozor na javni prostor, dobro je što ipak paze da to zavrljačeno nekome ne padne na glavu.
Dakle, uz sve moguće primedbe na rad institucije gradskih čistača ipak su u ovom slučaju građani. ako se zbog zađubrivanja grada tako mogu nazvati, ti koji dominiraju stvarajući zaprljani i zagađeni ambijent gradski. Nedostatak urbane kulture, nedostatak osećaja oko javnog interesa i očuvanju pristojnog urbanog okruženja u kome i sami žive. Izgleda da ih se to ne dotiče, nekako im je strano i opterećujuće nositi đubre do kontejnera ili do neke legalne deponije ili pozvati osgovarajuću službu i platiti odnošenje viška stvari za bacanje. I onda, pored drugih čak i oni kažu da je grad prljav i deluje zapušteno, glasni su oko toga ali već sledećeg puta i dalje se otarase svog otpada na naviknuti način bacajući ga gde im je zgodno diljem grada.
I šta onda? Očito je da dosadašnji metod vaspitavanja građana još od predškolskih dana kako to treba sa otpadom, priče o ekologiji i održivom okruženju u kome se živi, opominjanje ljudi da nije dobro bacati svašta okolo po ulicama ili već gde i još ono o neophodnoj potrebi da nam je grad čist zbog nas samih, pa zdravlje za našu decu, nije izniklo biljku čiji je plod čistoća javnog prostora. Naravno, sa tom obukom ne treba prestati, možda još više istrajavati ne bi li se ipak povećao za neki procenat broj ljubitelja čistoće gradske. Moguće je organizovati grupe volontera koji bi diljem grada opominjali građane, bacače đubreta koje kuda, pa onda gradske akcije od po nekoliko dana sa nazivom „očistimo grad“, ili „ da nam Beograd bude …“ ili već nešto tako ali uvek sa ciljem da građani stalno budu podsećani na svoju građansku dužnost da ne bacaju svoje smeće okolo već u kontejner.
A ako to ne deluje dovoljno efikasno, što će svakako biti slučaj, treba se podsetiti, nekako se zaboravilo, da ovde uvek deluje samo primena sile i strogoće jer dokazano je odvajkada da to dovodi u red stvari pa bi moglo i to sa đubretom. Komunalna policija bi učinila svoj doprinos ako uvede u spisak dužnosti, kad se već nema uvid u delatnosti kojima se oni ustvari bave, kontrolu bacača otpada i onda mogu da slede drastične kazne kad uoče takvog građanina koji se ratosilja svog otpada na nepredviđeno mesto. Svakako ovakva akcija bi morala da bude, od strane dežurnih dužnosnika, dobro objašnjena građanstvu da ne bi počela stereotipna priča o uskraćivanju ljudskih prava, umanjenju demokratskih načela za koja su se oni, građani, na ulicama izborili i onda može sve to da proizvede sasvim suprotan efekat, da započene spontano ili organizovano putem društvenih mreža pozivanje građana da zatrpavaju đubertom ulice oko Skupštine ili Knez Mihailove ulice, tek da se vlastima pokaže ko ovde jaše na belom konju i ko nosi demokratsku perijanicu. Ali, samo strpljivo, sve je dostižno uz dobru volju i prilježno angažovanje nadležnih kad maloodahnu od brige oko Beograda na vodi. U međuvremenu dok traju pripreme građana uz uobičajenu bučnu propagandu za predstojeću kaznenu formu tretiranja bacača otpada i prezentacije cilja svega toga, moguće je organizovati za turiste, koji bi to naravno platili, šetnje, peške ili sa panorama autobusima po gradu kojom prilikom bi oni bacali pripremljeno đubre po ulicama a ako plate dodatno mogu to činiti i u parkovima što inače nikada i nigde nisu činili niti videli pa da se tako i gradska kasa pridopuni a Beograd pročuje po još jednoj neobičnoj i nadasve originalnoj atrakciji. Pa ako se to zapati, onda da stane cela akcija osvešćivanja građana i uterivanja u urbanu kulturu i poštovanje javnog interesa. Ipak je koja kinta više u gradskoj kasi i prodor Beograda na turističkoj mapi Eevrope važniji nego to stereotipno i dosadno nagvaždanje o čistom gradu i nedokazanim prednostima ekološki ispravnog urbanog okruženja.