Događa se širom države spontani građanski bunt protiv poskupljenja goriva, protest je građanski, bez opozicije, bez konkretnog vođe i organizatora, sami građani putem mreža se okupljaju i poručuju vlastodršcima da više tako ne može, da je režim na ivici da prekorači liniju podnošljivosti. Protest je izbio iznenada, dogodio se zbog jedne ne tako bitne stvari, poskupljenja goriva, protest je samo kulminacija raznih predhodno učinjenih bahatih poteza i činjenja režima kao što je kontinuirana laž a koja traje već treću godinu o povećanju penzija i plata, pa opet laganje o nekom ekonomskom napretku dok statistika govori o tome da je država među onim nisko pozicioniranim na svetskm listama koje se bave vrednovanjem kvaliteta života ljudi i građanskih sloboda. Taložili su se problemi poslednjih godina i formirali ovdašnju sredinu u kojoj su građani živeli, jedan po jedan problem je nadolazio i onda je ventil koji je vlast pritiskala popustio te je proključalo. Ljudi se okupljaju i protestvuju i to je važan znak da više nije kao do sada, da se nešto promenilo i da protest nije više samo posao opzicije koja to nije ni umela niti mogla da radi ili pojedinaca koji su se odvažili da govore šta misle. Građani su preuzeli stvar u svoje ruke, njihova poruka je jasna i odlučna i kaže da ovako ne može dalje, ne samo to oko cene benzina, već o tome da vlastodršci treba da čuju i slušaju glas javnosti, građana i da svoje činjene usklade sa njihovim realnim i životnim potrebama.
Vlast to i dalje ne čini, umesto da čuje poruku, unižava i vređa protestante, narodni bunt naziva huliganskom akcijom, upliće opoziciju kao navodnog organizatora što je posebno besmisleno, zastrašuje ljude izmišljajući teške moguće scene kao ono u Ukrajuni i pokazuje da očito nije razumela poruku ili je sledeči svoj način siledžiskog nastupa prema bilo kojoj formi kritike opet iskazala svoj sa mukom prikrivani a pravi lik, naviknut da probleme rešava oratorskim nasiljem prema neistomišljenicima, pa izmišljenom i lažnom, patetičnom brigom o ljudima, deci, bolesnima okruvljuje ljude koji iskazuju svoje mišljenje protestom jer drugi način nemaju. Uobičajeni način reakcije vlasti, viđen dosta puta ovde, beše protest oko Beograda na vodi, pa čestih pobuna radnika i sindikata u vezi ugroženih prava na opstanak i do sada režim je nekako uspevao da pobunjenike umiri novim obećanjima, skrivenim pretnjama ili iscrpljivanjem. Delovalo je kao da tako može u beskraj sa uspavanim narodom na čijem uspavljivanju je vlast predano radila..
Ipak, ovo poskupljenje goriva je bila ona kap što preteže. Počelo je da se događa izvesno početno kretanje i izlaženje iz nametnute uspavanosti, sve brojniji građani u protestu počinju da deluju, koliko će izdržati zaista nije moguće predvideti, niti se time treba baviti jer to nije bit ovog događaja. Ovde i sada je bitno pre svega okupljanje ljudi i buđenje svesti građana koji imaju obavezu da štite svoja prava na javni iskaz mišljenja, na učešće u odlučivanju o svojim životima, na pravo da imaju uvid u proces upravljanja državom i javnim prostorom i novcem i da budu ravnopravni i priznati, ne samo deklarativno, na papiru, učesnici u tom procesu. Izgleda da su građani shvatili, po ko zna koji put i svaki put ispočetka, da vlastodršcima, ovim ili nekim drugim, sada ili bilo kada, treba odgovoriti na isti način kako oni postupaju sa građanima. Tako se postiže stanje ravnopravnosti i onda priča o tome kako će se ovde zaista živeti može da započne.