Pitanje je postavljeno veoma davno, oduvek je to bilo u fokusu a posebno je postalo važno pre vek ili dva kada je ono što bi se nazvalo začetkom građanske klase osvojilo pravo da glasno kaže šta misli i to sa svoje parcele kao njen vlasnik. Takođe, kapital je postao dostupan svima koji su bili sposobni da se njime bave i stiču ga, kao manjina, osvajajući sve više prostora kao vlasnici pre svega. I onda je pitanje postalo bitno i tražilo je odgovor: ko je stvarni vlasnik grada a u nastalom, ovom vremenu biva od najvećeg značaja i obeležava epohu u kojoj grad i svet opstaju. Prema knjigama u katastru jasno je naznačeno ko je vlasnik čega u gradu, zgrada, zemljišta, puteva, žica za struju i onih cevi što vodom opslužuju ili onim drugim što prljavštinu odnose i sa tog aspekta sve je jasno, dobro, skoro sasvim jasno jer uvek ima nekih začkoljica oko imovine. Naime, katastar kaže ko je vlasnik kuća, placeva i svega što jeste proglašeno privatnom imovinom pojedinih građana ili nekih firmi pa je nastao i pojam privatnog interesa. A ulice i trotoari, pa i drvoredi, trgovi, parkovi, šume, infrastruktura, javne zgrade, obale reka, ostrva ako ih ima, to je katastar označio zajedničkim, javnim vlasništvom svih građana i nastao je pojam javnog interesa. Rečeno je takođe u tim spiskovima ko je u ime građana, vlasnika, nadležan da se o tome svemu, o javnom interesu, brine. Ali ako se gleda na ukupnost gradskog fonda, sve te imovine, koja je grad i ako se grad vidi kao jedinstveni entitet onda su građani neopozivi i autentični vlasnici grada, grad je vlasništvo svih građana, posebno onog dela grada iz sfere javnog interesa. I još, u knjigama, onim katastarskim i ponegde u zakonu rečeno je da se građanima određuju prava i obaveze prema javnom interesu, obaveze da pune gradsku kasu da bi se odatle grad održavao i razvijao. Moglo bi se reći da se time posebno naglašava da su građani u suštini vlasnici. Grada. .
Svoje vlasništvo putem biranja (izbora) vlasti i onih koji tu vlast obnašaju oni, građani, ustupaju svoje vlasništvo izabranima samo na upravu ali i uz obavezu da o svojim delanjem po gradu građane obaveštravaju, pitaju i saglasnost za nameravane akcije traže. Dakle, građani nisu izabiranjem vlastonosaca njima u vlasništvo grad dali, ustupili su im samo na brigu i staranje, dok izabranima traje mandat, i za to ih plaćaju kao što čine i za svaku drugu uslugu. Naglašeno je da se ta usluga mora usredsrediti na javni ali i privatni interes radi usklađivanja te dve opcije jer saglasije javnog i privatnog u urbanoj strukturi upravo grad čini prostorom za bitisanje svih građana koji u njemu životno vreme provode. A vlasnici su vodoizvorišta, šuma, obala reka, ulica, bar tako piše u onim papirima.
Ako su potrebne izmene kad dođe vreme za neke novine jer su potrebe građana i grada izmenjene i uznapredovale, posebno nadošle one iz javne sfere, građani i vlast o tome razgovaraju, u zakonu pite da treba da se i dogovaraju šta je preče. Predlog može dati bilo ko, pojedinac, grupa građana, firma, vlasti što gradom privremeno upravlja u ime građana, pa ako postoji potreba i interesovanje a ima i mogućnosti da se neka javna, zajednička svojima, teren neki, preinači i bude novo građevinsko polje za zidanje, na primer, kako bi tu neko gradio nešto komercijalno onda građani treba da se sa tim saglase, vlasnici treba da budu pitani i da to odobre. Posle ide i drugi deo kada se radi o ceni prodajnoj, opet vlasnici, građani, treba da kažu dali im cena po kojoj će neko to kupiti odgovara ili još bolje obavezna mora biti licitacija pa ko više ponudi biva izabran i sa građanima pravi ugovor a građani odlučuju na šta će se taj novac od prodaje njihovog zenljišta potrošiti.
Pa sad, ako su građani vlasnici javnog dobra, tla gradskog, građevinskog ili nekog sličnog, reka, obala, šuma i svega što je u ataru gradskom popisanog u katastarskim beleškama kako onda može gradska vlast a ni ona iz republike ne zaostaje samovoljno i ne pitajući građane da poklone tlo nekom privatnom investitoru da bi on tamo gradio a građani bivaju oštećeni, prikraćeni za 100 hektara gde će biti Beograd na vodi ili još 650 hektara zemljište uz vodoizorište na Makišu koje će možda zbog toga presušiti, mogu se pomenuti i hektari šume u Košutnjaku koje bi da poseku opet nove gradnje radi, pa uz taj poklon vlast, opet bez postavljenog pitanja vlasniku, građanima, troši javni novac iz gradskog budžeta koji građani pune izvršavajući svoje obaveze, plaća vlast infrastrukturu i saobraćajnicve da bi primalac poklona, privatni investitor na poklonjenom tlu gradio i profit sebi stvarao a ni vlastonosci ne ostaju u toj raboti kratkih rukava.
I onda, posle opisanih događanja oko BGDa na vodi i Makiša, opet da se ne zaboravi Košutnjak, sledi povratak na pitanje: ko je vlasnik grada … građani ili vlastonosci? Odgovor nije dalek niti nejasan. U knjigama piše a tako i zakom kaže da su građani stvarni vlasnici grada i posebno kada je u pitanju javni interes te bez njihovog učešća i saglasnosti nije dozvoljeno urbanu strukturu menjati a ni u katastru slova menjati. Vlastonosci na privremeno izabrani i od građana najmljeni da vrše usluge održavanja grada, uzeli su (oteli) sebi pravo da bivaju u Beogradu realni vlasnici tako što samovoljno prisvajaju i arče grad, za svoje ili već čije interese, čine tu profitabilnu rabotu sa autentičnim vlasništvom građana ne pitajući ih.
Trpljenje građana ali i grada je na izmaku, prostor iz sfere javnog inetersa je sve manji, pretače ga vlast u privatni, Građani izopšteni iz gradskih zbivanja, uskraćeni im je učešće u gazdovanju gradom i grad za njih biva tajna, postaju podstanari u svom gradu, kao svi oni koji iznajmljuju pravo da negde budu plaćaju kiriju gradodavcu ali počinju ra razumeju situaciju u kojoj su se protiv svoje volje našli i počinju, sve burnije da traže da im se grad vrati. Odlaze na onaj šalter gde se zakon štiti i krađa prijavljuje i pitaju kako da zaštite svoja prava. Za sada odgovora nema, šalter je zatvoren i građani ostaju na ulici. Onda shvate da je to sada jedino mesto za iskazivanje svog prava, i kako nema drugog prihvataju da tu budu, istrajavaju na tom mestu gde mogu da kažu svoj stav, podsete vlastonosce na ona slova iz katastra i zakona i zaštite svoj grad. Oni što vlast obnašaju gledaju ih sa prozora svoje kancelarije, uznemireni onim što vide i čuju, množe neosrvariva i prevarna obećanja građanima na ulici ne bi li ih na saglasnost privoleli ali i ubrzavaju arčenje gradskog tla jer vreme ističe a iseljenje nije tako daleko. Selidba u ovom slučaju podrazumeva da sve stvari gradu i građanima otete ostanu u ta kancelarijska četiri zida da bi oni što dođu, vlasnici grada, to po zakonu i urbanim pravilima nanovo rasporedili tamo gde one pripadaju i gde im je u Beogradu mesto. Jedino na svetu …
Đorđe,
šaljem ti dijelove svog “Dnevnika” koji na primjeru Zagreba problematiziraju istu temu.
Puno pozdrava,
Ratko
07.2019.
Da nije gradonačelniku Bandiću „pala na pamet“ ideja da gradi Zagrebački Manhattan na prostoru Hipodroma i Velesajma, gotovo sam siguran da se u ni približno u ovoj mjeri ne bi tako glasno čula struka a pogotovo uzburkala javnost. Istina je da je javnost u zadnje vrijeme,postala osjetljivija na svoj neposredni okoliš. Katkad s pravom, katkad ne.
Izmjene i dopune pred svega tri odine, 2016-e, prošle su „nečujno“ a bilo je svega i svačega-razlika je samo Manhattanu
Promjene su u pravilu „nevidljive“ i struci i javnosti. Oni ljudi koji vide sve moguće podvale nastale od donošenja GUP-a 1986 godine pa do danas, su malobrojni jer ljudi koji to znaju čitati moraju biti dobro upućeni u tajne zanata. Uostalom GUP se ne može pročitati a niti shvatiti neovisno o obrazovanju i godinama aktivnog staža u urbanizmu a to shvatiti podrazumijeva proći sve stepenice od izrade urbanističkog plana pa do njegove primjene i realizacije. Svi uočavaju probleme samo onda kada rade neki posao, kad je u pitanju „parcela“ i samo ih taj dio GUP-a zanima, i tada uočavaju nepravdu i neke nelogičnosti, itd. Nitko do sada nije pokrenu ozbiljnu promjenu GUP-a: Sve se svodi na tzv. „točkaste promjene“, daj tu ubaci Gradski projekt, daj tu stavi 2.9. a ne 2.8. itd. a to znači više kvadrata za buduću gradnju.
Do 1986. Izgradnja Zagreba povodila se prema GUP-u iz 1970.godine. Taj GUP iz 1970 godine nije imao niti jednu izmjenu i dopunu. Godine 1986 donesen je novi Generalni urbanistički plan Grada Zagreba a od tada pa do danas bilo je toliko izmjena i dopuna tog plana koje nisam u stanju pobrojiti a kamoli se sjetiti koji je razlog za te promjene. Toliko me to zanimalo da sam morao provjeriti, GUP 1986 g. i 32 izmjene i dopune. Unutar tih izmjena i dopuna GUP-a koje svojim kartografskim i tekstualnim odredbama donose promjene i marifetluke koje je teško otkriti zato jer se moraju čitati zajedno tekst i karta. Unutar tih sveobuhvatnih promjena bilo je ciljanih koje se „nisu mogle pročitati“, a na temelju kojih promjena slijede projekti i realizacije, a redom su ih dobivali poznati poduzetnici i afirmirani arhitekti. Dovitljivi poduzetnici su shvatili da za atraktivne lokacije treba angažirati što afirmiranije arhitekte. Struka glasno nije rekla ni riječi, čak štoviše često je branila je investitore i političare od nakaradnih prijedloga, odnosno izmjene GUP-a ili nekog drugog plana na kojem je realiziran njihov projekt.
Što znači danas pisati pismo na Ministru kad taj isti ministar ne zna što radi, Ministar kao i njegove službe, potpuno su nepismeni u pogledu učinka Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju kao i ostalih zakona iz domene njegovog Ministarstva. Da li je Ministru shvatljivo da GUP kao i ostali urbanistički planovi donošenjem plana imaju snagu Zakona !!
Zakoni o Prostornom u ređenju i Zakon o građenju, mijenjaju se svaki čas, kako se koji Ministar sjeti i sve to pokreće svojim oskudnim znanjem. Ustvari te izmjene radi mašinerija Ministarstva koja odavno živi na drugoj planeti. Najgore je što se mijenja i onaj Zakon koji je djelomično dobar svima, na kog su se svi navikli. Već sama tako učestala promjena Zakona stvara kaos i nesigurnost kod svih aktera i traži dugo vremena za prilagodbe novim propisima.
Nisam išao brojati ali ne griješim puno ako kažem da svaki novi Ministar donosi barem jedan novi Zakon ili izmjene zakona.
19.08.2019.
Raspisali se svi o GUP-u. Ne sjećam se tolikog angažmana vezanog uz urbanizam. „Jutarnji list“ koji na duplerici daje prikaz dijela izmjena neprihvatljivih građanima i stručnjacima.
Ne bi komentirao niti jednu nabrojenu lokaciju izuzev Hipodroma i Velesajma. Bilo koja promjena na lokacijama Hipodrom-Velesajam je urbani zločin u koji Zagrebu oduzima identitet i Zagreb nepovratno i nepopravljivo devastira. Prostor nazvan Manhattn stvara od Zagreba karikaturu, zatire cijelu prošlost. Iako bi napomenuo da bi Hipodrom u većoj mjeri trebao biti javni prostor. Iz zatvorenog ograđenog elitnog jahačkog kluba u kojem pojedinci drže svoje privatne konje uz minimalnu naknadu treba bi postati javni prostor..
Zašto ne komentiram nastalu situaciju ?
Kad je „društvo“ shvatilo koje pare leže u čarobiranju urbanističkim planovima i koliko je važno vladati tim resorom, otvorille su im se oči i ukazao se novi svijet neslućenih mogućnosti i ogromnih zarada. Ta naknadna pamet toliko se razmahala nakon 2000 g. da je poprimila karakteristike epidemije, čak pandemije..
Kupovina zemljišta na kojem se prema važećem urbanističkom planu ne može graditi, i prenamjena u gradivo zemljište omogućuje takve zarade koje se daju usporediti s zaradama u trgovini narkoticima. A sve bez straha jer je sve po zakonu. Primjerice , „gradski projekti“ nisu samo zagrebački specijalitet, jer što je drugo Kerum i gradnja obale ispred njegovog hotela u Splitu, što je Kuščević sa svojim štalama i drugih znalaca širom Hrvatske mahom ministara, gradonačelnika, općinskih glavešina uzduž cijele obale.
Formula je vrlo jednostavna-treba imati poslušnu urbanističku instituciju i izrađivača plana , skupštinu u kojoj većinom glasova kontrolirate proces donošenja plana. Kado to imate, dalje sve radite po zakonu.
19.08.2019.
Raspisali se svi o GUP-u. Ne sjećam se tolikog angažmana vezanog uz urbanizam. „Jutarnji list“ koji na duplerici daje prikaz dijela izmjena neprihvatljivih građanima i stručnjacima.
Ne bi komentirao niti jednu nabrojenu lokaciju izuzev Hipodroma i Velesajma. Bilo koja promjena na lokacijama Hipodrom-Velesajam je urbani zločin u koji Zagrebu oduzima identitet i Zagreb nepovratno i nepopravljivo devastira. Prostor nazvan Manhattn stvara od Zagreba karikaturu, zatire cijelu prošlost. Iako bi napomenuo da bi Hipodrom u većoj mjeri trebao biti javni prostor. Iz zatvorenog ograđenog elitnog jahačkog kluba u kojem pojedinci drže svoje privatne konje uz minimalnu naknadu treba bi postati javni prostor..
Zašto ne komentiram nastalu situaciju ?
Kad je „društvo“ shvatilo koje pare leže u čarobiranju urbanističkim planovima i koliko je važno vladati tim resorom, otvorille su im se oči i ukazao se novi svijet neslućenih mogućnosti i ogromnih zarada. Ta naknadna pamet toliko se razmahala nakon 2000 g. da je poprimila karakteristike epidemije, čak pandemije..
Kupovina zemljišta na kojem se prema važećem urbanističkom planu ne može graditi, i prenamjena u gradivo zemljište omogućuje takve zarade koje se daju usporediti s zaradama u trgovini narkoticima. A sve bez straha jer je sve po zakonu. Primjerice , „gradski projekti“ nisu samo zagrebački specijalitet, jer što je drugo Kerum i gradnja obale ispred njegovog hotela u Splitu, što je Kuščević sa svojim štalama i drugih znalaca širom Hrvatske mahom ministara, gradonačelnika, općinskih glavešina uzduž cijele obale.
Formula je vrlo jednostavna-treba imati poslušnu urbanističku instituciju i izrađivača plana , skupštinu u kojoj većinom glasova kontrolirate proces donošenja plana. Kado to imate, dalje sve radite po zakonu.
19.08.2019.
Raspisali se svi o GUP-u. Ne sjećam se tolikog angažmana vezanog uz urbanizam. „Jutarnji list“ koji na duplerici daje prikaz dijela izmjena neprihvatljivih građanima i stručnjacima.
Ne bi komentirao niti jednu nabrojenu lokaciju izuzev Hipodroma i Velesajma. Bilo koja promjena na lokacijama Hipodrom-Velesajam je urbani zločin u koji Zagrebu oduzima identitet i Zagreb nepovratno i nepopravljivo devastira. Prostor nazvan Manhattn stvara od Zagreba karikaturu, zatire cijelu prošlost. Iako bi napomenuo da bi Hipodrom u većoj mjeri trebao biti javni prostor. Iz zatvorenog ograđenog elitnog jahačkog kluba u kojem pojedinci drže svoje privatne konje uz minimalnu naknadu treba bi postati javni prostor..
Zašto ne komentiram nastalu situaciju ?
Kad je „društvo“ shvatilo koje pare leže u čarobiranju urbanističkim planovima i koliko je važno vladati tim resorom, otvorille su im se oči i ukazao se novi svijet neslućenih mogućnosti i ogromnih zarada. Ta naknadna pamet toliko se razmahala nakon 2000 g. da je poprimila karakteristike epidemije, čak pandemije..
Kupovina zemljišta na kojem se prema važećem urbanističkom planu ne može graditi, i prenamjena u gradivo zemljište omogućuje takve zarade koje se daju usporediti s zaradama u trgovini narkoticima. A sve bez straha jer je sve po zakonu. Primjerice , „gradski projekti“ nisu samo zagrebački specijalitet, jer što je drugo Kerum i gradnja obale ispred njegovog hotela u Splitu, što je Kuščević sa svojim štalama i drugih znalaca širom Hrvatske mahom ministara, gradonačelnika, općinskih glavešina uzduž cijele obale.
Formula je vrlo jednostavna-treba imati poslušnu urbanističku instituciju i izrađivača plana , skupštinu u kojoj većinom glasova kontrolirate proces donošenja plana. Kado to imate, dalje sve radite po zakonu.
Ratko, hvala na dnevniku … čini se da nas ista mora mori …